Na globalnoj razini većina država i snažnih korporacija ima velikih
teškoća ne bi li osigurala nove kreditne linije, odnosno refinancirala
postojeći dug. Iznimka je Amerika koja bez problema uz relativno nisku
kamatnu stopu prodaje svoje državne obveznice smanjujući tako deficit
stvoren zbog rata u Iraku i zbog državne pomoći gospodarstvu od prvih
700, a potom i 878 milijardi dolara.
Te se obveznice još uvijek smatraju najsigurnijom investicijom, pa ih
Kina i dalje kupuje kao i državni fondovi drugih zemalja. I privatni
kapital sve se više povlači iz rizičnih zemalja i kupuje američke
državne obveznice. Takav trend pogoduje Obaminoj administraciji jer
dolazi do jeftinog novca za spašavanje svojih banaka, ali snažno trpe
zemlje u razvoju, posebno one postkomunističke Europe kojima pripada i
Hrvatska, koje ne mogu osigurati refinanciranje dospjelih obveza.
Teško je doći do novca i to nitko ne krije. Novac je sve skuplji za
posudbu ili ga uopće nema! Na globalnom tržištu svaki dolar uložen u
američke državne obveznice predstavlja istodobno manjak za države koje
trebaju refinancirati dospjele obveze. “Ovo je treći val financijske
krize u kojemu najviše pate zemlje u razvoju jer su investicije gotovo
presušile”, tvrdi Eswar Prasad, bivši visoki djelatnik MMF-a. One su
2007. godine bile 928 milijardi dolara, u 2008. godini 466 milijardi, a
za 2009. procjenjuju se na 165 milijardi. Najnovije analize Svjetske
banke najavljuju da će svjetski BDP u ovoj godini prvi put u pola
stoljeća zabilježiti negativan predznak kao i vanjskotrgovinska
razmjena.
Mnogi analitičari uspoređuju azijsku krizu otprije deset godina s
problemima koje danas imaju istočnoeuropske zemlje. Indonezija, Tajland
i Koreja tada su se zaduživali u dolarima uz koje su bile vezane domaće
valute, a kad su se investitori povukli i središnje banke ostale bez
dolara, domaće su valute pale uvećavši ionako visoke dugove, pa su
brojne tvrtke bankrotirale. Nakon bolnih rezova i intervencija MMF-a i
Svjetske banke, sve te zemlje brzo su se oporavile.
Činjenica je da je tada svjetsko gospodarstvo bilo u uzlaznom trendu, a
danas nema argumenata za to da se očekuje brzi oporavak zemalja istočne
Europe. Newyorški Wall Street sve to prati, jer mnoge su američke
tvrtke uložile u postkomunističke zemlje ili su to planirale prije
recesije, pa su trenutačno gotovo svi poslovi stali, ali to ne znači da
se ne osluškuju tržišta, ponude i mogućnosti.
Pozorno se prati i sve što se događa u Hrvatskoj koja je prošle godine
u Americi nagrađena kao najprogresivnija i financijski najstabilnija
zemlja koja je počela reforme. Hrvatskoj ne predviđaju gospodarsko
urušavanje jer se očekuje prihod od turističke sezone te pokretanje
svjetskih ulaganja zbog ulaska u NATO zato što je to pokazatelj visokih
demokratskih standarda i stabilnosti koja američkim financijskim
krugovima znači puno više nego članstvo u EU.
Samo prije godinu dana analitičari su komentirali da je MMF suvišan i
da bi ga trebalo ukinuti te da dolar prestaje biti svjetska valuta.
Danas MMF ulaže goleme napore da od razvijenih zemalja prikupi
planiranih 350 milijardi dolara, a trebao bi mu najmanje 1 trilijun
dolara za sve nužne intervencije u svijetu. Mnoge se zemlje obraćaju
MMF-u za pomoć, a dolar je postao posljednje uporište za mnoge
investitore.
Neće biti kraj svijeta, tvrde financijski stručnjaci, bude li i
Hrvatska zatražila pomoć od MMF-a, ali je dobro prije takve odluke
pokušati napraviti sve što možemo kako bismo se sami pokušali izvući iz
krize. U posljednjoj godini dolar je porastao 13 posto što je problem
za američke izvoznike, ali svi se slažu da je puno veća korist od
snažnog dolara jer Obama može jeftino doći do kapitala i tako osigurati
pomoć svom gospodarstvu, a tada počinje i svjetski oporavak.
POGLED S MANHATTANA
