36. priča: Tomislav Marijan Bilosnić: Janjeće tripice

Iz nejasnoga kutka svijesti doprla je potreba za hranom koju sam mogao poistovjetiti sa svojom uznemirenom utrobom, sa svojim nervoznim crijevima, uskomešanim i uskovitlanim u trbuhu poput klupka ljutih zmija. Bio sam uznemiren i uplašen nastalim stanjem kao kakvom vatrenom stihijom. Dok su avioni opet zasipali bombama grad, vjerovao sam kako su baš crijeva ispunjena magičnom vegetativnom snagom, jedinom snagom koja me može izbaviti iz pakla u kojemu sam se našao, a da opet ne bježim u mračno i vlažno sklonište.

U hladnjaku koji je već danima bio bez struje, nije bilo ničega osim jednog bijelog porculanskog tanjura s isto tako snježnobijelom hrpicom iznutrica.

Tko je i zašto počeo jesti crijeva iz kojih se prethodno istisne izmet, doista mi kao pitanje ranije nije dolazilo na um, iako bi se odgovor možda mogao naći baš u ratu. Crijeva su jedini dio mesa koji isjeckan na komadiće i bez jedne kapi krvi izgleda živo.

Žvakao sam hladna, dan ranije skuhana crijeva.

U tome mrtvom, bezbojnom kolutiću janjećeg crijeva koje se rastezalo poput stare vunene čarape vidio sam hrpicu bijelih crvića, pravo jato crvića, zapravo cijeli bijeli buket upljuvaka koji su tek oživjeli, pokrećući se, gmižući i pomalo grizući taj dio leša što je hladan ležao na bijelom porculanskom tanjuru preda mnom.

Mali crvići koji su rasli i nadimali se pred mojim očima, rastvarali su tripice koje sam toliko želio, koje su mi se sada učinile, ni manje ni više, nego kao prvobitna energija života. Vjerovao sam da će mi, zasitim li njima svoju rastvorenu glad, tripice vratiti snagu, moć, živost, vjeru u život, i sigurnost. Ta crijeva koja su se sada preda mnom preobražavala u crve, trebala su me uplašenog i sluđenog preobraziti u sigurnog i zaštićenog čovjeka. U čovjeka koji ne drhti na svaki prasak granate, kome ne krule crijeva i ne gone ga na pražnjenje čim začuje pucanj uokolo grada.

Crvići su, međutim, bili brži, oni su klizili po mom tanjuru kao da se u cijelome svijetu ništa drugo i ne događa osim rađanja. Gmizali su ti crvići puni snage kao da će svakog trena iz njih izići nova bića, roditi se novi i neuništivi junaci.

U trenu dok mi je s usnice visio komadić crijeva janjećih tripica čije su mi resice draškale nepce, nad gradom je u brišućem letu, na nepunih dvadeset metara iznad zgrada proletio mig 21. I ovog sam puta kroz balkon vidio pilotu lice, učinilo mi se da će avion spustiti točno posred moga dnevnog boravka. Bio je to samo djelić sekunde u potpunoj tišini, kad se vidjela slika bez tona, a već u sljedećem času uslijedio je svemirski prasak, eksplozija za kojom se javio bljesak koji je potirao sve što je bilo vidljivo.

U želucu sam nakon toga osjetio samo vrijed i gorčinu. Tripice su se tek sada pretvorile u čisti smrad, čisti izmet koji sam žvakao. Nisam bio siguran je li me prevladala mučnina i gađenje ili srdžba, ogorčenje time što gledam i slušam, ili mi se to sve skupilo samo od gorkog okusa u ustima. Ipak, u meni je nešto prepuklo, slomilo se, eksplodiralo, i raspršilo se po čitavome stanu. Više me nije bilo, nisam se osjećao među živima.

Nisam umro, nije mi se ništa dogodilo, umrla mi je duša, nestala zajedno s mojom sjenom, nestalo je sve što me podsjećalo na mene sama. Bio sam na putu da izgubim i Boga, i to onda kad mi je Bog bio najpotrebniji, kad bez njega ne bih mogao ni sekunde, ni najmanje moguće vremenske jedinice.

Kad sam prožvakao komad tripica, popio sam ono vina što je ovih dana nekom ostalo na dnu čaše. Bilo je gorko i ljuto, ali vrijed i žuč, pelin kojim sam bio ispunjen najednom mi je vratio snagu, i nisam više drhtao. Na mojoj koži više nije bilo pljesniva znoja, nestale su kapljice s moga lica, odjednom sam se osjećao pun snage i hrabrosti da i sam krenem u rat.

Obuzela me hrabrost, stekao sam takvu odvažnost da se više nisam bojao bilo koga i bilo čega, nikakvih mina, granata, bomba, topovskih, avionskih, tenkovskih, brodskih projektila. Jeo sam tripice kao da jedem utrobu neke opasne zvijeri koja ne prijeti samo meni nego i mojoj djeci, mojoj obitelji, svima onima dolje u skloništu, mojim poznanicima, susjedima i prijateljima u podrumu.

Uopće mi više nisu smetali crvići na komadima janjećih crijeva. Sva moja snaga sada je bila sabijena u njima, u njihovoj bjelini za koju više i nisam mogao pojmiti kako bi to moglo biti nešto gadljivo, nešto što bi me podsjećalo na nečistoću, izmet ili smeće. Ranije izgubljenu snagu pronašao sam u crvićima. Pojavili su se ni iz čega, gotovo u času, tek u preletu jedne muhe, kako bi mi obnovili snagu. Muha i avion možda su letjeli istodobno, jedno protiv drugoga.

Što će biti s avionom, ne znam, ali ovi plodovi muhe već su u kapilarama kroz koje će proteći voda, zrak i svjetlo, kroz koje će se podignuti sva snaga zemlje, snaga njezinih minerala, i kroz koje će do nas doći toplina zvijezda koju jedu crvi. Jer, kako bi, i od čega drugoga, i bili ovako bijeli, ovako jedri i svijetli, gotovo masni, ako nisu nastali od zemljine srži.

Muha koja ih je ucijepila u iznutrice doista se pojavila s avionima. A što ako je drukčije nego što mislim, što ako ona nije letjela usuprot avionu, nego zajedno s njim?! Što ako je muha bacila larve, svoje upljuvke, baš kad i avion bombe, što ako je to učinila iz solidarnosti s njim?! Ili se ipak solidalizirala sa mnom jer se nisam sklonio pred zavijanjem sirena, nego sam od njihova zvuka ogladnio. Nije li muha, i sama nezaštićena, htjela meni ovako izloženom pogibelji pokazati da ovo što se događa nije kraj, da su crvi ti koji određuju pitanje kraja i početka.

Ni mi sami danas nismo ništa bolji od muha. Zujeći i leteći, oslobađajući se svoga otrova, izbacujući krv i ispuštajući sjeme mi uznemiravamo i uskovitlavamo okolinu čineći je svima nesnosnom. Dok se tresla i ljuljala zgrada u kojoj sam sjedio gledajući put neba, u svom sam prozoru opet ugledao grdosiju mlaznog aviona.

I dok se avion gubio po treći put, iza prozorskog okna bljesnula je munja. Bačene bombe eksplodirale su kao da se na grad stuštio sâm nebeski gnjev, sav oganj svemira i njegova neizmjerna snaga. I u tom ludom kovitlacu agresije, doista, samo sam u jednoj običnoj muhi mogao prepoznati život, sve je ostalo bilo mrtvo, beživotno, mlohavo i raspadajuće poput komadića janjećih iznutrica što su još stajale preda mnom.

Dok je sijevalo i grmjelo, dok se sva zemlja tresla, a nebo podrhtavalo, sjedio sam mirno za stolom, kao u kakvu otmjenu restoranu, s vilicom i nožem u rukama, polako sam prema obodu tanjura micao crviće koji su svojim kretnjama oživljavali njegov rub, ističući svojim oblicima njegovu dekoraciju. Micao sam ih pažljivo da barem oni ostanu nepovrijeđeni u ratnoj grmljavini i sijevanju munja kojima je bio izložen sav naš svijet. A potom, čim bih jedan komadić crijeva očistio i provjerio nije li se koji crvić zavukao među resice, zasjekao bih ga i polako žvakao zatvarajući oči ne od gađenja, nego od sve učestalijih bljeskova eksplozija.

Hraneći se i ne bježeći pred neprijateljskim napadom, kao pomorac u oluji prošao sam na onu drugu stranu Strave. Ćutio sam se kao netko nepoznat u svome stanu, dapače, bio sam stranac u vlastitoj koži. Izdvojen, obilježen i prognan, odvojen od ostaloga dijela grada, od onih u skloništu, pa i čitava svijeta. Prije bi strah uvijek zamijenila neizvjesnost, pa otupjelost, dok ga je sada zamijenila sigurnost koja se identificirala i asimilirala s larvom iz koje su krenuli živi crvi.

Ta je sigurnost postala zametak neke nove objave, i ja kao da sam iz opkoljena grada katapultiran u neko kozmičko područje, u neku novu zbilju, na samo počelo života. Moja su se crijeva punila komadićima janjećih crijeva, njihovom vodom i klicama, i pomalo rudila, budila se i snažila. Crv koji se našao na tripicama prije negoli sam ih počeo jesti sada se preobrazio u zametak koji je rađao sigurna čovjeka koji ne poznaje strah.

Ne znam više tko i što, crijeva ili crvi, ali nešto se čudno zbilo i uplelo u sâm tijek stvari. Iako više nisam umio sve to dovesti u neku uzročno-posljedičnu vezu, čvor koje su stvorile i zauzlale okolnosti u mojoj je svijesti sve više poprimao izgled cvijeta na vodi. Od slika što su mi se počele rojiti pred očima oblikovao sam krunu oko grada, ogrlicu koja će ga čuvati od budućih napada, osvajanja i rušenja.

S jednim komadićem janjećeg crijeva povezao sam sve dijelove grada, sve njegove stanovnike, omotao i povezao cijeli svijet, zaštitio ga kao da se nalazi na samom iskonu, da je još uvijek rajski vrt. Stol za kojim sam sjedio bio je središte novog zemaljskog raja, njegov novi prostor, izvor novog početka vremena. Učinilo mi se da se odmah mogu vratiti svakodnevnom životu i brigama, kao da rata više nema.