48. priča: Danijel Bogdanić: Kapa (ili Ono kad su puhali vjetrovi)

Kažu da se starac pojavljivao i prije nego sam se zaposlio ovdje. Emica iz računovodstva pričala mi je da otkad ona zna za sebe (a, ovako odoka, zna za sebe više od 40 godina, iako to nikad sama neće priznati), starac se svake godine pojavljivao pred ovom zgradom. Godinu za godinom, točno na 22, rano, pred zoru, prije ikoga – prije čistačica – odnekud bi došao ovdje i promatrao građevinu. Kao mačka dok bulji u nešto samo njoj vidljivo. Nitko nije imao pojma što radi, niti je ikoga zapravo zanimalo. Sve dok taj čudak samo stoji pred zgradom i ne dira je, neka mu, govorili su, i ignorirali ga. Taj jedan dan u godini što bi se pojavio nije mogao učiniti neku štetu.
“Ali onda”, govorila mi je Emica, srčući vrelu kavu, “jedne godine, mislim da je to bilo 84. il 85... ono kad je bila Olimpijada, je l’? E, te godine je starac pokušo uć unutra. Otvorio je vrata i počeo nešto vikat i plakat, pa su ga izbacili i istukli...”
“Istukli?” upitao sam zgroženo. “Zašto?”
“A! Šta ima ulazit unutra? Taj sigurno nema ušteđevine ovdje! Al, nije mu bilo ništa. Pobjego je i više nije dolazio sve...”
“...do prošle godine”, dovršio sam. Emica je kimnula i posve se posvetila kavi.
Neko vrijeme ta mi se priča motala po glavi, ali obveze u banci su je brzo požderale. Bio je to samo neki zbunjeni starac, vjerojatno senilan, koji se, eto, nakon skoro 20 godina izbivanja opet pojavio. Zaboravio je, onako senilan, da su ga ovdje nekoć pretukli. Kad sam ga ugledao prošle godine, pomislio sam da je prosjak. Ponekad se znaju pojaviti i raditi pred bankom. Valjda misle da ljudi koji ulaze unutra imaju više novca od ostalih. Emica mi je tada ispričala priču o njemu.

Jutros, kad sam došao, opet sam ga ugledao. Izgleda nevjerojatno staro, jedva stoji na nogama, ali svejedno uporno gleda u zgradu. Odakle mu snaga? Prošao sam pored njega i krenuo prema liftu, usput pogledavši datum na mobitelu – 22. listopada.
Začuo sam buku iza sebe.
Dva zaštitara su utrčala unutra vičući na tog prastarog čovjeka koji se odjednom stvorio u predvorju. Cvilio je poput šteneta, ali zaštitari se nisu obazirali na njegove vapaje. Izgurali su ga van. Lift se u međuvremenu spustio, ali noga mi nikako nije htjela zakoračiti unutra.
K vragu!
Okrenuo sam se i izašao iz zgrade.
“Je l’ sve u redu?” upitao sam kad sam sustigao starca. Odvukao se desetak metara od zgrade, još uvijek plačući. Uputio mi je pogled toliko prepun tuge da sam morao skrenuti svoj.
“Tamo mi je tata...”, zašuštalo mu je grlo. Štapom je pokazao zgradu.
“Vaš... tata?” Jadnik, stvarno je senilan. Htjedoh pozvati hitnu da ga odvezu kamo se već odvozi senilne starce, kad me zgrabio za podlakticu.
“Moj tata... je tamo umro. Ono kad su puhali vjetrovi.”
“Da, žao mi je”, rekoh, utipkavajući broj u mobitel. Starac mi ga izbije iz ruke.
“Hoću tatinu kapu!” reče, sada snažnim glasom. Obuzeo me bijes. Naravno da je mene morao dopasti luđak! Kojeg vraga sam uopće krenuo za njim? Emica je dobro rekla – trebao sam ga ignorirati. Ionako neće još dugo dolaziti ovamo, sudeći po njegovu oronulom izgledu.
“Samo želim... tatinu kapu”, reče starac, opet plačnim glasom. “Odnijelo ju je. Ono kad su puhali vjetrovi...”
“Kakvi prokleti vjetrovi?” upitah iznervirano.  

Kad sam se sljedeće jutro pojavio na poslu, zaskočila me Emica. “Čujem da si jučer pričo s onim luđakom.”
Nisam ništa rekao. Prošao sam pored nje, kao da ne postoji. Prolazio sam pored svih toga dana kao da ne postoje. Emica je vikala nešto za mnom, ali bilo mi je svejedno. Posljednje pitanje koje sam čuo prije nego sam zatvorio vrata ureda bilo je: “Šta će ti ta kapa?”
Srušio sam se u stolac, kao da sam trčao maraton. Odložio sam kapu na stol i zagledao se u nju. Zaista, zašto sam je kupio? Shvatio sam da u ruci držim sivu vunenu kapu tek kad sam jutros izašao iz prodavaonice. Kako je izgledao prodavač; koliko sam je uopće platio? Nemam pojma. Cijeli jučerašnji dan, cijelo današnje jutro svijest nikako da mi se potpuno probudi. Pred očima mi neprestano lebdi lice onoga starca. Vidim samo njegove oči crvene od suza i starosti i čujem samo njegov šuštav glas.
Ono kad su vjetrovi puhali, rekao mi je jučer, tata i ja smo voljeli dolaziti tu. Tu dok nije bilo ove zgrade, dok je bilo jezero, znaš. Svi su se tu ljeti kupali. Ali, tata je najradije ovamo dolazio u jesen, kad vjetrovi pušu. Kad nema graje. Ja sam išao s njim i onda bismo sjedili tamo na obali... tamo gdje su sada staklena vrata. I gledali površinu jezera...
Zazvonio mi je telefon. Javio sam se i potvrđivao sve što mi je osoba govorila u slušalicu. Kući sam otišao ne znajući koliko sam posla danas napravio. Mogao sam sklopiti ugovor a da nemam pojma o tome. Mogao sam dati otkaz.
Nekoliko dana kasnije Emica je sjela na moj stol. Zaškripao je. “Jes’ ti zaljubljen? To ti je cura poklonila?”
Trgnuo sam se. Zgrabio sam kapu koja je ležala na stolu i strpao je u aktovku. Emica se nasmijala. “Aha! Znala sam ja! Sav si čudan već par dana, odma’ sam ja...”
Nastavila je govoriti, ali riječi su joj se stopile s bijelim zidom iza nje. Nestale u zvižducima vjetra što mrsi grane na stablima uz veliko jezero... zbog sunca se ljeskalo kao da je od zlata, govorio je starac. A mi bismo sjedili u travi i gledali ga. Nismo ništa govorili, samo gledali mreškanje površine i igru svjetla. Jedino se vjetar čuo... A vjetar je ubio mog tatu!
Mjesec je trčao za mjesecom. Ja sam sjedio u uredu i promatrao kapu. Nisam je razgledavao, samo bih je stavio na stol i tu bi bila cijeli dan. A u njoj se ljeskala površina onog davnog jezera. Na obali čovjek i dječak, sjede. I vjetar što puše. Bože, nikad mi se ovako nešto nije desilo! Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja da izvuče iz mene informacije o toj tajanstvenoj novoj curi, Emica je odustala. Odustali su i ostali u uredu.
Počeo sam primjećivati poglede. Kad bih prošao pored nekoga, na trenutak bi me skenirao, a onda se vratio poslu. Znao sam da raspredaju tko zna kakve priče o meni, ali nije me bilo briga. Zanimala me samo kapa. Kapa i – 22. listopada je bio, govorio je starac. Neću nikad zaboravit taj datum. Sjedili smo kraj jezera, tata i ja, i gledali ga. Puhnuo je jak vjetar i odnio tati kapu s glave. Bila je siva i vunena, baš lijepa. Pala je nasred jezera. Prije nego sam se snašao, tata je skočio za njom. I... ne znam je li voda bila hladna zbog jeseni... ili tata nije znao plivati... Više nije izronio. A kapa je ostala plutati tamo na vodi.
Htio sam samo da taj starac još jednom dođe. Samo još jednom. Ponekad, usred noći, kad bih se izvukao iz te starčeve čarolije, zapitao bih se – pa dobro, koji mi je vrag? Uništavam si život zbog jednog običnog tužnog djeda. Ne mogu uopće više razmišljati kako treba. Stalno mi je pred očima to jezero i dječakovo šokirano lice kad je shvatio da mu se tata utopio.
Ali, tada pogledam kapu...
Mama mi nije vjerovala kad sam joj ispričao, govorio je starac. Rekla je da sam ga ja gurnuo u jezero. Htio sam joj dokazati, htio sam joj pokazati kapu na vodi, ali kad smo došli tamo, nismo je više vidjeli. Ali, znao sam da je tamo negdje. Morao sam je naći. Moram je naći! Jedino tada će mi mama povjerovati, znaš? A sad je tu ta zgrada. Ja samo želim kapu, da je pokažem mami. Da se mogu smiriti. Ali, ne puštaju me unutra. Nitko mi ne vjeruje!
Da, kupio sam je jer želim donijeti mir tome starcu. Pomoći mu da svuče taj teški kaput koji mu ne da hodati. Reći ću mu da sam je našao, da je bila negdje u zgradi, skrivena. Da je to kapa njegova oca. Neće primijetiti razliku, star je. Dat ću mu je 22. listopada.
Sutra.

Kad sam došao na posao, već je stajao pred zgradom. Teško dišući, gotovo viseći na štapu.
“Tata mi je umro tamo”, šapnuo je kad sam mu prišao. “Na jeze...”
“Znam”, rekoh. “I pogodite što sam našao?” Dok sam vadio kapu iz džepa i pružao mu je, srce mi je tuklo kao onda kad sam prvi put ljubio curu. Starčeve oči su se razrogačile. Udahnuo je. Zatim zaplakao.
“T-tatina kapa... Mama će mi sad vjerovati...” Držao ju je u ruci kao najveći dragulj. Pa me pogledao crvenim očima.
“Hvala.”

Na ulazu u ured veselo sam pozdravio Emicu. Ona me začuđeno pogledala. “Šta, prekino si s curom? I bolje. Bio si sav čudan dok si bio s njom. Rekla sam ja odma’ da ona nije za tebe...”
Nisam čuo kraj njezine tirade, jer sam se zatvorio u ured. Otrčao sam do prozora, otvorio ga. Starac je još bio pred zgradom. Izgledao je kao da će se svakog trena srušiti. Dok sam ga promatrao, iznenadni vjetar mi je ogrebao lice. U tom trenu, starac je podigao pogled prema meni. Mahnuo sam mu, ali nije reagirao. Nisam shvaćao zašto sve dok nije podigao kapu u zrak.
Isuse Kriste, zaboravio sam odlijepiti etiketu s cijenom s unutarnje strane! Sve ovo vrijeme... Vjetar me ponovno ošamario i morao sam zatvoriti prozor. Kad sam opet pogledao dolje, starca više nije bilo. Ali, kapa je ostala ležati na pločniku.
Potpuno uspaničen, otrčao sam dolje, izašao iz zgrade. Htjedoh uzeti kapu – potrčati za starcem, objasniti mu da sam imao najbolje namjere – ali vjetar ju je zgrabio prvi. I pobjegao s njom. Dolje, na jezero.