Bakhe i Turbo folk su baloni

Vaša nova knjiga “Što je nama hrvatska drama danas?” (izd. Naklada Ljevak) u medijima je proglašena provokativnom i polemičnom. Slažete li se da je tako?

Ne želim ogovarati
– Oduvijek pišem o onome što volim i ono što mislim. Problem je što ono što volim nije u trendu tzv. priznate visoke umjetnosti, a ono što mislim nije u trendu tzv. službenog teorijskog glasa. U početku sam mislila da nešto pogrešno gledam, ali sam poslije uvidjela da je zapravo većina onih koji idu u kazalište “na mojoj strani”. Međutim, ljudi se to ne usude reći jer se trendovske stvari jako nameću. Tko smije reći da mu se ne sviđa riječki Trubo folk ili splitske Bakhe kad je to medijski i festivalski jako potvrđeno! Ja se, eto, to usudim reći pa onda izgledam jako polemična.

Otvoreno govorite o zapostavljenim domaćom dramskim autorima.

– Da, kako o onima koji se nedovoljno igraju, Tanja Radović, Sanja Lovrenčić, tako i o onima koji se igraju, ali nisu vrednovani, primjerice Ivo Kušan, Boris Senker, Miro Gavran. Bavim se i fenomenima suvremenog kazališta jer smatram glupim ogovarati po kuloarima. Radije to analiziram.

Kada ste posljednji put gledali dobru dramu hrvatskog autora?

– “Glas iz planina” u produkciji Dubrovačkog festivala i ZKM-a. Rene Medvešek je odlično uspio oživjeti dva temeljna djela naše kulture: Zoranićev roman Planine i Držićevu Tirenu. Medijski je odjek bio slabašan, puno, puno manji od spomenutog Turbo folka i Bakhi. Te dvije predstave su napuhani medijski i politički baloni, dok su “Glasi...” neprocjenjiv dragulj koji smo spremili u ladicu.

Pisca se uvijek zaobiđe
Ima li više dobrih ili loših domaćih predstava?

– Teško je tako suditi jer pisac nema pravo glasa. Pisac bi morao imati prostor, a taj prostor danas drži redatelj. Kad je Magelli radio Pentagram, najnoviju predstavu u ZKM-u, pozvao je pet pisaca da odvojeno rade kratke komade o Zagrebu koje je on ulančao u cjelinu. Pri tome pisci nisu znali jedni za druge. Eto, to je najbolji pokazatelj odnosa prema domaćem piscu. Tapka u mraku, piše neku 10-minutnu stvar koju će redatelj upotrijebiti kako mu se svidi. Ne govorim o kvaliteti predstave, nego o principu i mjestu pisca u stvaralačkom procesu. Pisac je zaobiđem čak i kad je pozvan i kad se s njim predstava reklamira! Naravno da su nakon izlaska te predstave svi rekli: malo su tanki tekstovi. Da je redatelj piscima dao isti motiv, različite faze u životu jednog lika, nastao bi punokrvan dramski tekst...

Spominjete redateljsku dominaciju nad piscem. Je li samo u nas takva praksa ili su “bogovi” stigli iz inozemstva?

– To je europski trend. Redatelji se za dominaciju u kazalištu bore od sredine 20. stoljeća. Do kraja stoljeća dobili su sve – i poziciju i glavnu riječ u odlučivanju o repertoaru i cjelokupno vlasništvo nad predstavom. U tom su procesu izbacili i pisca i priču i likove i emocije.

Publika je toliko traumatizirana nalogom da visoka umjetnost bude nerazumljiva, dosadna i hlada da se ispričava kad uživa u kazalištu. Napisala sam ovu knjigu da ljudi nemaju grižnju savjesti zato što vole Kušanove komedije, Gavranove drame sa sretnim završetkom ili Senkerove odlične literarne kabarete. Jer sam ih analizirala kao i Krležu i podnijeli su tu analizu.