Kad je vidio zgodnu ženu, krenuo bi prema njoj, podignuo ruke i počeo vikati: “Gospodična, gospodična, stanite”. Ona bi se okrenula i ugledala metalnu grdosiju visoku 2,2 metra kako joj se lagano približava, a reakcije su znale biti zaista komične. Neke bi se doslovno ukipile od straha, druge bi počele vrištati i bježati, a bilo je i onih koje su na našeg Robija bacale torbice, kišobrane ili štogod drugo što im se u tom trenutku našlo pri ruci – prisjeća se ing. Branimir Makanec nekih od reakcija koje je početkom tih šezdesetih godina prošlog stoljeća izazivao Robi – prvi čovjekoliki robot u Jugoslaviji. Službeno ime bilo mu je TIOSS, što je kratica od teledirigirani izvršni organ samoorganizirajućeg sustava, a konstruirao ga je 1961. godine upravo Makanec, koji je u to vrijeme bio student Elektrotehničkog fakulteta (ETF) u Zagrebu.
Glavne su bile noge
U taj projekt krenuo je, kako objašnjava, iz hobija i znatiželje, a dio razloga bio je, priznaje neskromno, da bi se tim robotom mogao pohvaliti i pred svojim kolegama. Naime, početkom 1961. godine na fakultetu je osnovao Kibernetičku grupu s nekoliko prijatelja, a ubrzo nakon osnivanja shvatili su da se za dva mjeseca održava godišnjica ETF-a u sklopu koje studenti i njihovi mentori predstavljaju svoje izume. Tu se rodila ideja – napravit će autonomnog robota koji će samostalno moći komunicirati s ljudima. Kao što smo već spomenuli, TIOSS-a je dizajnirao Makanec, a na njegovoj izradi konstantno je uz njega radilo još petero studenata.
– Skupljali smo dijelove starih američkih aviona s vojnih smetlišta i na kraju ga od njih i izradili. Ispalo je da smo bili preoptimistični kad smo si dali rok od dva mjeseca, jer nam je na kraju trebalo malo više od godinu dana da ga dovršimo. Nije to bilo baš “tek tako”, još smo na raspolaganju imali i sve radionice fakulteta, ali na kraju se isplatilo. Aluminijski dvometraš težak gotovo dvije stotine kilograma spretno se kretao uz pomoć motora, stajnih repova i reflektora s krila – kaže Makanec.
Objašnjava da su najbitniji TIOSS-ov dio bile noge, u kojima je bila gotovo sva težina robota. U stopalima su se nalazili akumulatori, u lijevoj nozi ispod koljena uređaj za punjenje akumulatora, a u drugoj nozi na istom mjestu su bili relejski sklopovi. Releji su, kako objašnjava Makanec, u ono vrijeme bili jedini uređaji koji su radili binarno, pa je pomoću njih sve i programirao. Na dnu stopala nalazili su se kotači pomoću kojih se robot kretao. Ako bi se “zajurio”, bez problema bi mogao stići čovjeka u trku. Robi je imao i pokretne ruke koje su u prstima imale svojevrsno osjetilo opipa, tako da je robot znao drži li ili ne nešto drži u ruci, a mogao je i podizati i spuštati različite predmete.
– Zgodna fora bila je da bi posjetiteljima koji su dolazili na Zagrebački velesajam, gdje je 1965. godine prvi put službeno predstavljen, nudio brošure. Kada bi netko uzeo brošuru, on bi automatski odlazio do stola po drugu, uzimao ju je i zatim nudio idućem posjetitelju, a svaki put bi ujedno rekao i “izvolite” – govori Makanec. Robot, naravno, nije sam govorio, nego je u ustima imao skriveni radioprijamnik koji je putem radiovalova prenosio glas. Robotova autonomnost posebno je do izražaja dolazila jer je imao dva oka koja su bila osjetljiva na svjetlost. Svako oko imalo je releje koji su određivali koje oko u kojem trenutku prima više svjetlosti pa bi tako robot znao je li mu svjetlost jača s lijeve ili desne strane. Makanec ga je programirao tako da bi TIOSS glavu uvijek okretao prema najsvjetlijim predmetima u prostoriji.
Kao da Marsovci napadaju
– Tako je slučajno ispalo da bi Robi, kada god bih ja ušao u sobu, uvijek krenuo prema meni i slijedio me, jer sam već tada imao gotovo sijedu kosu, dok su svi drugi imali tamne lasi. Ispalo je kao da sluša svog gazdu, ali to je bila čista slučajnost – prepričava Makanec. Ipak, iskreno će, od potpune autonomnosti morali su odustati jer su računala u to vrijeme bila prevelika da bi se ugurala u tijelo robota. Zato su njime upravljali preko uređaja koji bi se najlakše mogao opisati kao veliki daljinski upravljač.
– Moj kolega koji je upravljao robotom bio je najduhovitiji među nama, pravi fakin, često je znao s njim raditi spačke, loviti ženske i slično, tako da smo svi uvijek umirali od smijeha dok bi to gledali. Pogotovo je bilo smiješno kad su robota 1966. godine prvi put izveli na šetnju među ljude. Bilo je to za potrebe snimanja neke emisije, postavili su ga na Trg bana Josipa Jelačića, a taj kolega bio je na krovu jedne od okolnih zgrada i upravljao njime, ljudi su reagirali kao da nas Marsovci napadaju – kazuje Makanec. Robi je “živio” sedam-osam godina prije nego što je umirovljen, a svi zainteresirani i danas ga mogu vidjeti u prostorijama Hrvatskog školskog muzeja u Zagrebu.