Fleksigurnost: Taj će se proces nametnuti iako država nema ciljeve za tržište u tom smjeru

Istodobna fleksibilnost i sigurnost bit će težak zadatak za domaće tržište rada. Djelomično i zbog države, koja nema dovoljno mjera u politici zapošljavanja, odnosno nema cilj, jer ga nije znala niti istknuti pri izradi novog ZOR-a. Sindikati tvrde da radnici nisu spremni za takve promjene, jer primjerice zapošljivost je teška, nedovoljno je ulaganje u obrazovanje s čime se slažu i poslodavci. A koji se dodatno žale na duge postupke otkazivanja, velik broj ugovora o radu itd. No obje strane znaju da fleksibilnost je budućnost.


– Moderni procesi rada brzo se mijenjaju, što podrazumijeva i promjenu u organizaciji. Zato je bitna fleksibilnost, koja je ključna i u podizanju opće razine konkurentnosti, te paralelno uvođenje sigurnosti – tvrdi Damir Kuštrak, predsjednik HUP-a. Zajedno se jednim imenom sve zove fleksigurnost, koja je već i prisutna u europskoj praksi. Jasna Kulušić, direktorica radno-socijalnih poslova u HUP-u kaže da ta ravnoteža kod nas ne postoji jer je prevaga na sigurnosti. No, s obzirom na stanje gospodarstva i zahtjeve koji se pred njega stavljaju, fleksigurnost je nužna i kod nas. Ozren Matijašević, predsjednik HUS-a kaže pak da ostvarenje fleksibilnosti tržišta rada najviše zahtjeva donosi pred radnika, koji je nespreman za takve radikalne promjene. Dinamika traženja posla je loša i želja za fleksigurnošću morala bi imati potporu u mjerama državne politike zapošljavanja, i to kroz poticanje zapošljavanja, subvencije, oslobađanje dijela obveza za novozaposlene, pogotovo teže kategorije zaposlivih osoba – smatra Matijašević.

– Na fleksibilnost na tržištu rada značajno utječu dobro dizajnirane mjere aktivne politike zapošljavanja koje su usmjerene prije svega na one koji se teže snalaze na tržištu rada – slaže se Kristina Alerić, voditeljica odjela posredovanja i mjera aktivne politike u HZZ-u. Za neke skupine nezaposlenih često je potrebno kombinirati i više mjera, primjerice kod dugotrajno nezaposlenih gdje je potrebno ojačati vještine kroz obrazovanje te potom sufinancirati zapošljavanje kako bi bili konkuretni i prihvatljiviji poslodavcima. No sredstva iz proračuna nisu dovoljna za veći obuhvat – kaže Alerić, ali isto tako tvrdi da bi velika šansa u financiranju mogli biti strukturalni fondovi, a već sada IPA projekti, gdje će u fokusu biti mlade žene, osobe s invaliditetom te osobe kojima prijeti otpuštanje zbog restrukturiranja.

Nezreli za fleksibilnost
Matijašević kao problem izdvaja nepovoljnu strukturu gospodarstva, s obzirom na to da oko 800.000 zaposlenih radi u privatnom sektoru gdje je sindikalna organiziranost deset posto, zbog čega se ne može uspostaviti kvalitetan socijalni dijalog. I HUP je dobro organiziran, ali s malim brojem članova. Nedostaju dva socijalna partnera, a treći, odnosno država, nedovoljno je aktivan. Sila će nas primorati da tržište učinimo fleksibilnim, no činjenica je da nismo zreli za kvalitetan socijalni dijalog, da nisu spremne ni institucije, ni radnici – zaključuje Matijašević. Kuštrak kaže da su sindikati poželjan socijalni partner ali nije realno da se organiziraju u malim tvrtkama. Zato bi trebalo uvesti kategoriju mikropoduzetnika, kao što postoji u EU. – Uvođenje i oživotvorenje fleksibilnih i ujedno pouzdanih ugovornih aranžmana načela su na kojima poslodavci temelje zahtjeve u procesu usklađivanja s pravnom stečevinom na području rada i socijalnih prava vezanih uz rad.

Zatim i dijelovi koji jamče sigurnost u tom konceptu, što se prije svega odnosi na sveobuhvatne strategije cjeloživotnog učenja, aktivne mjere politike tržišta rada i modernizaciju sustava socijalne sigurnosti, s obzirom na ozbiljne izazove koje demografska kretanja stavljaju pred našu zemlju – kaže Kulušić i nastavlja: – Potrebno je i uvođenje fleksibilnih oblika u sustavu mirovinskog osiguranja, te fleksibilizacija na području radnih odnosa i zapošljavanja. Neprilagođen je i sadržaj radnog odnosa i modusi otkazivanja, gdje je naš sustav najtvrđi i nije onakav kakav je bio prije prelaska na ugovorne radne odnose nego je naprotiv reformom Zakona o radu iz 2003. godine postao još krući. Također je i kompliciran, dugotrajan i skup. Jer kao što imamo niz oblika zapošljavanja, tako postoji i niz odredaba i modusa otkazivanja. Zato se naš sustav radnih odnosa nikako ne može kvalificirati kao moderan i propulzivan sustav koji potiče konkurentnost i pridonosi dinamici tržišta rada – tvrdi Kulušić.

Feksibilnost podrazumijeva i veću spremnost na mobilnost i prihvaćanje honorarnih poslova.

– Slaba migracija vezana je imeđu ostalog za porezne propise. Primjerice, tijekom sezone ako ja kao udana žena idem raditi na more, onda će moj poslodavac imati pravo na poreznu olakšicu na smještaj i prehranu dok sam tamo. No ako idem tamo raditi kao nečija kći, neudana žena, poslodavac tu olakšicu nema jer porezni propisi kažu da u tom slučaju nema odvajanja od obitelj – objašnjava Kulušić. – Za “part time”, odnosno skraćeno radno vremije nema motivacije ni od radnika ni od poslodavca jer su fiksni troškovi po radniku visoki a s druge strane plaće radnika se u tom slučaju prepolove, što ni zaposlenike ne motivira. U drugim zemljama to se jako dobro koristi. Najveći udjel je u Nizozemskoj, gdje velik broj, pogotovo žena, radi na skraćenom radnom vremenu – kaže Alerić.

Tržiše rada bez cilja
I podatak o broju radnika koji se zapošljava na određeno upućuje na fleksibilnost, no s obzirom na to da se preko 81% radnika zapošljava na određeno vrijeme, ali njih oko 87% radi na ugovorima na neodređeno vrijeme, odnosno u zaposlenost se ulazi na ugovore na određeno vrijeme, ali većina radnika ipak ostaje duže raditi kod poslodavca i dobiva ugovore na neodređeno vrijeme, ne može se govoriti o fleksibilnosti – kaže Kristina Alerić. – Udjel rada na određeno vrijeme nizak je u odnosu na EU 27, iako se to kod nas smatra velikim problemom – dodaje Kuštrak.

– Zapošljavanje i radne odnose na određeno ili neodređeno vrijeme ne određuje razina fleksibilnosti nekog tržišta rada, nego fleksibilnost i prilagodljivost organizacija i tvrtki, a koje moraju imati i takve radnike. A to je onaj radnik koji je zaposliv i prilagodljiv promjenama. Poslodavci zapošljavaju radnike i zadržavaju zaposlenost u tvrtki samo ako oni stvaraju dodane vrijednosti i donose profit. A nove vrijednosti može stvoriti samo radnik koji ima vještine i koji je prilagodljiv promjenama u poduzeću. Radnik može postati i ostati zaposlivim jedino kroz obrazovanje – obrazlaže Alerić dodajući da se pri obrazovanju treba usmjeriti ne samo na nezaposlene, nego i na zaposlene. Kuštrak kaže da kod nas prevladavaju mali poslodavci od kojih se ne može očekivati da vode brigu o obrazovanju. – Mi smo primjerice tražili da se velikim poslodavcima koji imaju svoju internu akademiju to prizna i u dijelu kvalifikacije – kaže Kuštrak. Kulušić zaključuje da je naš sustav slabo uređen. Mi imamo puno parcijalno uređenih područja koja nisu vezana ni za jednu konzistentnu politiku.

Nemamo viziju oko uređenja tržišta rada. Kada se prošle godine išlo u izradu Zakona o radu, kao cilj je navedeno usklađivanje s pravnom stečevinom. To može biti motiv, a ne cilj. Cilj mora biti ono što želimo od tog sustava. Naš sustav obrazovanja nije u funkciji gospodarstva, ne izdvaja se dovoljno u obrazovanje posebno odraslih ili u aktivne mjere tržišta rada, pa zato i nemamo učinke od tih mjera. Ravnoteže prava i obveza nema. Jer zakon se i dalje zove zakon o pravima. Najgora posljedica koja se može dogoditi jednoj osobi koja koristi prava po osnovi nezaposlenosti jest to da bude brisana iz evidencije, no kada stekne uvjete, ponovno stječe sva prava. Iako smo to htjeli mijenjati prije dvije godine, sindikati se nisu složili – kaže Kulušić. – Svega 50 posto doprinosa za zapošljavanje koristi se za prava nezaposlenih. Pitanje je gdje se koristi ostalih 50 posto – pita se Kuštrak. Dodaje da je trošak rada kod nas visok, posebno u nekim traženim strukama, što stvara velik problem kao što je crno tržište. Matijašević se osvrće na plaće u javnom sektoru za koje je trošak velik i raste, te kaže da tu ipak treba razlučiti administraciju na državnim i lokalnim razinama od školstva, zdravstva, vojske, policije i kulture. Racionalizacija je potrebna u administraciji, a ne u školstvu i zdravstvu, jer u njima djelatnika nema puno i plaće im nisu visoke – kaže Matijašević.