Zoran Milanović dobro je učinio kada je na Božić otišao na misno slavlje u katedralu sv. Vida u Rijeci. Taj mu je potez valjan iz dva razloga. Prvi proizlazi iz činjenice da je hrvatski premijer. Premda je deklarirani ateist, Milanović je odlaskom na božićnu misu u pratnji supruge Sanje pokazao da poštuje najvažniji katolički blagdan.
Božić je, uz Uskrs, najveći događaj za katolike koji toga dana slave rođenje Krista i tradicionalno se u obiteljskom okruženju raduju dolasku sina Božjega. Odlaskom sa suprugom na misu premijer je simbolično poručio da poštuje i shvaća smisao blagdana. Premijer osobno ne treba dijeliti vrijednosti do kojih drži većina građana, ali ih mora poštovati.
Drugi razlog zbog kojeg je dobro što su se Milanovići uputili na misu u katedralu sv. Vida u Rijeci političke je naravi. Poučen prošlogodišnjim iskustvom kada je došao u zagrebačku katedralu i odslušao političku propovijed kardinala Josipa Bozanića, ove je godine postupio mudrije.
Zaobilaženjem Bozanića unaprijed je spriječio mogućnost izravne političke konfrontacije kakvoj je, istina jednosmjerno, bio izložen lani. Izborom Rijeke i misnog slavlja koje vodi i inače umjereniji riječko-senjski nadbiskup Ivan Devčić upozorio je na to da ni Crkva nije unisona i uvijek isključiva u svojoj misiji.
Vrlo su znakovite božićne poruke nadbiskupa Devčića. “Bog bira ne samo jedinstvo, nego i različitosti. Bogu nije draga uniformnost. Moramo prihvaćati i promicati raznolikost i jedinstvo”, poručio je nadbiskup Devčić pokazujući da u Hrvatskoj ipak postoji biskup do kojega su doprle riječi i poruke koje u prvi plan stavlja papa Franjo promovirajući skromnost, poštenje, otvorenost i toleranciju Crkve. Zahvaljujući Devčiću, Milanovićevu izboru Rijeke kao multikulturalne sredine za odlazak na misu, ali i političkom predahu koji su si uzeli ostali hrvatski biskupi, napokon smo imali miran Božić. Konačno su u prvome planu bile poruke mira, tolerancije i uvažavanja drugih i različitih.
Valja, međutim, reći da je i Bozanićeva božićna propovijed bila iznimno pozitivna. On je istaknuo da u radosnoj vijesti koja je krenula iz Betlehema nije bilo privilegiranih. Nadovezao se da u evanđelju nema privilegiranih po bogatstvu, nacionalnosti, klasi, gospodstvu, ugledu...
Ako je posrijedi samo Bozanićev božićni “time out”, bilo je lijepo svjedočiti blagdanu kada se Crkva ponajprije posvetila svome pravom poslanju, a to je promicanje vjere. U posljednjih godinu-dvije hrvatski su se biskupi toliko bavili politikom da je to postalo naprosto nepodnošljivo. Nije sporno da i crkveni velikodostojnici imaju svoje političke stavove i da se o njima očituju, no način na koji su to činili biskupi prevršio je svaku mjeru. Njihova nastojanja da poljuljaju i sruše aktualnu vlast otišla su toliko daleko da se s oltara počela otvoreno promicati nesnošljivost i mržnja. Ako se i otvoreno agitiranje za referendum što ga je formalno inicirala udruga U ime obitelji može pravdati i objašnjavati promicanjem crkvenih stavova i učenja o braku kao sakramentu koji se udjeljuje životnom savezu muškarca i žene, za podršku referendumu o ćirilici nema opravdanja.
Dio biskupa, uključujući i Bozanića, vrlo se neprimjereno uplitao u pitanje korištenja ćirilice, a pritom se u svojim govorima nisu libili otvarati ratne rane te dodatno raspirivati i širiti nesnošljivost prema Srbima. Ovakva, duboko ispolitizirana i ostrašćena Crkva dodatno je unosila nemir i depresiju u društvo koje je i onako istraumatizirano krizom, neimaštinom, neperspektivnošću i lutanjima aktualne vlasti.
Umjesto da nam otvara nadu, unosi mir i navodi na pomirenje između visokopolitiziranih i podijeljenih društvenih skupina, Crkva je dolijevala ulje na vatru. Ovaj Božić koji je lišen svega toga zato nam zlata vrijedi. Pa makar to trajalo i samo jedan dan.
Najvažniji RKT blagdan je Uskrs jer otvara nadu u vječni život a ne Božić! Malo se raspitati oko vjere.