Branitelji nisu partizani

Hoće li ili neće biti objavljen popis branitelja, vjerojatno će biti temom koja će se još tko zna koliko dugo razvlačiti između predsjednika države i premijerke, između Pantovčaka i Banskih dvora, između zagovornika i protivnika objave Registra branitelja. Spor oko popisa kao da se sve više svodi na svrstavanje uz predsjednika, odnosno premijerku. Pa su i branitelji podijeljeni. Jedni su za. Drugi su protiv. Zagovornici objave popisa drže da su im razlozi dovoljno uvjerljivi da se imena objave. Zagovornici njegova neobjavljivanja uvjeravaju pak da su i razlozi za neobjavljivanje uvjerljiviji. Kako se o razlozima za i protiv vjerojatno službeno i neće raspravljati, tema o braniteljima će, po svemu sudeći, ostati testom političke moći predsjednika i premijerke.

Kao što ima niz argumenata da se popis branitelja objavi, ima i niz argumenata da se ne objavi. Ne mora se biti vojno upućen pa da sam spomen pola milijuna ljudi koji da su bili braniteljima, i koji da su uglavnom nosili oružje, ne ponuka na pitanje: Odakle toliko ljudstva? No čak i neovisno o toj golemoj brojci nameću se i druga pitanja, koja su vjerojatno ponukala i tražitelje objave braniteljskog popisa da se on javno obznani. Jer, nije isto ako je netko bio u vukovarskom ratnom paklu, i onaj tko se daleko od bojišnice "bavio logistikom", ispijajući kave i igrajući u vojnome uredu kompjutorske igrice. Ali to je problem kriterija – tko je branitelj! Izgleda da su po važećim i jedni i drugi, bez razlike. Kada bi popis bio objavljen, vidjelo bi se i to. Zar bi viđenim uzrokovana mrzovolja pravih ratnika bila neopravdana?

Registar branitelja sigurno bi iznova pobudio pitanje o spomenutim kriterijima – tko je sve dobio braniteljski status. Ali mnogim je pravim, istinskim braniteljima, možda i važnije kako su neki s braniteljskog popisa dobili "ratni put" na kojemu nikada nisu bili, kako su stekli invalidnost a da im se ništa nije dogodilo. Važnim bi to trebalo biti i svima nama.

I lažni su branitelji problem ove države. Pogotovo ako su temeljem te lažnosti dobili ne samo visoke mirovine nego i stanove te druge povlastice. Svi mi skupo plaćamo njihove podvale. Ali i krivotvorine ratne invalidnosti. Neki lažnjaci obrađuju hektare zemlje, drugi izgledaju zdravi k'o dren, treći po birtijama zgubidane povazdan, premda po dijagnozi valjda ne bi mogli ni sjediti. Pametna bi država već odavno utvrdila koliko je takvih, i koliko im je podijelila mirovina i stanova. Istražila bi i kako se manipuliralo PTSP-om i koje su bolnice i liječnici izdali najviše takvih dijagnoza. No, država to nije učinila. A zazire i danas. Nije se potrudila odvojiti prave i lažne branitelje. Umjesto da stane uz prave, da im kaže "svaka vam čast" i bude uz njih, ona ih je sve "udrobila" i patetično podmetnula kao "hrvatske branitelje". A svi oni nisu isti. Pravi branitelji nisu hrvatska inačica nekadašnjih jugoslavenskih boraca, nedodirljivih i privilegiranih, koji su se pačali u sve, arbitrirali od atletike do estetike.

Bez branitelja ne bi bilo Hrvatske, ali oni, bez obzira na sve zasluge, ne mogu biti privilegirana društvena kasta, kao što su bili nekadašnji partizani. Njihov status može biti primjeren općem stanju društva. Da bi država uštedjela, za početak će biti dovoljno da ne rasipa, da "odvoji žito od kukolja", odnosno da ne plaća one koji to ne zaslužuju, koji su svoj status lažno stekli. Da bi se to učinilo, nije nužno objaviti Registar branitelja. Da se htjelo, revizija bi već davno bila napravljena. I znalo bi se tko su i lažni branitelji i lažni ratni invalidi. Ali kao i mnogo toga drugog, to se nije učinilo, pa se umjesto potrebne katarze, odnosno nužnog društvenog pročišćenja, stvorila nepotrebna frustracija, odnosno novo društveno onečišćenje.