Dinamo, Hajduk i pelješki most

Kad sam prije mjesec dana vidio školsko igralište u pristojnom splitskom kvartu Split 3 (koji, dakle, nikako nije sirotinjski), bio sam, moram priznati, osupnut kako je sve zapušteno, ružno i depresivno. I to ne samo zato što je škola i pripadajuće igralište sagrađeno u socijalizmu nego, uvjeren sam, prije svega zato što se u školu i igralište u ovih 17 godina samostalnosti i demokracije nije uložilo ni kunu.

Igralište je bilo puno rupa, na nekim dijelovima već je izbila trava, ploča od koša bila je strgana, a konstrukcija zahrđala. Teško je u takvim uvjetima očekivati da izraste novi Nikola Tesla, što je ovih dana uspjelo Marinu Soljačiću. U depresivnom okruženju djeca su, na žalost, osuđena na stagnaciju, a u najboljem slučaju na prosjek. Ako u međuvremenu ne postanu narkomani ili pak  ne dobiju tetanus zbog ozljede na zahrđalom košu.

Dok je splitsko igralište paradigma za društvenu nebrigu (državnu, županijsku i gradsku, svejedno), gradnja mosta kopno  Pelješac, ali i bombastične najave silnih pojačanja naših nogometnih klubova postale su simbol rastrošnosti i megalomanije, koja u uređenim državama izaziva podsmijeh i nevjericu. Zemlja koja ima takva školska igrališta i dobar dio države gdje je nezaposlenost iznad dvadeset posto ulaže u most 250, a možda čak i 300 milijuna eura, kao od šale.

Na stranu što građevinski pothvat nema nikakvu gospodarsku opravdanost, a i geostrateški argumenti na klimavim su nogama. Po njima ispada da "ljuti hrvatomrsci" iz Neuma, koje podržavaju ekstremisti iz Čitluka i Gruda, jedva čekaju da postave barikade da mi Hrvati iz Hrvatske ne možemo doći u Dubrovnik. 

Nije, dakle, riječ gospodarstvu ni o geostrateškoj nuždi, nego o neodgovornom trošenju državnog novca. Samo će neki lobiji, na žalost, imati debelu korist. Budući da su sredstva uvijek ograničena, od onih koji ih troše očekuje se da koliko-toliko poštuju prioritete. Gotovo da je sve korisnije od investicije u golemi most na Pelješcu.

Nešto slično, samo na drugoj razini, događa se s nezanimljivim hrvatskim nogometnim prvenstvom, što se možda najbolje vidi po šačici ljudi koja redovito dolazi na stadione. Tako se bombastično najavljuje dolazak rashodovanog Igora Tudora, koji bi za jednu sezonu u Hajduku trebao inkasirati čak 800.000 eura, a to je svota koju splitski klub jedva zaradi od prodaje karata u cijeloj sezoni. Još veću rastrošnost pokazuje Dinamo koji je, treba li naglašavati, bogato subvencioniran iz zagrebačkog proračuna.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da Hajduk i Dinamo "prezime u Europi", ali sam protiv toga da ih se plaća iz proračuna dok školska igrališta izgledaju jadno i zapušteno. Osim toga, da je prezimiti u Europi toliko dobro, "uspješni" menadžeri klubova već bi našli nekog privatnog sponzora.