Povjerljivi MMF-ov dokument, koji je protekle srijede ekskluzivno otkrila dopisnica Wall Street Journala iz Bruxellesa Matina Stevis, dosad je najznačajnije javno priznanje pogrešaka koje su učinjene u pokušajima spašavanja Grčke i suzbijanja krize eurozone.
Zaključiti da taj dokument priznaje kako nije trebalo natjerati Grčku na reforme i rezove bilo bi prejednostavno i pogrešno. No, dokument je zaista značajan, i to na nekoliko različitih razina.
Prvo, u njemu stručnjaci MMF-a priznaju da su svjesno zanemarili čvrsta pravila fonda kako bi grčki dug lažno prikazali dugoročno održivim. Od četiri kriterija na temelju kojih MMF odlučuje može li priskočiti upomoć nekoj zemlji, Grčka nije zadovoljila čak tri, ali fond je to jednostavno ignorirao.
Možda je to ignorirao s dobrim namjerama – sudjelovanje MMF-a u prvom paketu pomoći Grčkoj omogućilo je eurozoni da “kupi” dodatno vrijeme za spas cijele monetarne unije – ali svejedno je varao na poštovanju vlastitih pravila. Drugo, MMF priznaje da je podcijenio štetu koju bi recept sastavljen od rezova i štednje mogao prouzročiti u Grčkoj. I treće, vrlo neugodno za Europljane, MMF priznaje da je Europska komisija potpuno neiskusna u upravljanju krizom.
Drugim riječima, ljudi u javnoj upravi EU, od kojih polovica kontinenta očekuje da će nekim čudesnim setom genijalnih ideja izvući sve nas iz krize, zapravo nemaju pojma kakve mjere donijeti i kakve će posljedice pojedine mjere ostaviti. Europska komisija, zaključuje MMF, više je usredotočena na “usklađenost s EU normama nego na učinak gospodarskog rasta”.
U vremenu kad ekonomske preporuke Komisije svake godine postaju obvezno štivo koje nacionalne vlade moraju ugrađivati u svoje proračune, pomisao da Komisija zapravo nema nikakvog iskustva u davanju takvih preporuka nije nimalo ugodna. Odgovor Europske komisije na optužbe iz MMF-a bio je kao iz popularne pjesme Edith Piaf. “Non, je ne regrette rien”... Ni za čim ne žalimo, nikome se ne ispričavamo. Pa ipak, u Bruxellesu ima i onih koji, poput europarlamentarca Jorga Chatzimarkakisa, smatraju da bi se predsjednik Komisije José Manuel Barroso trebao ispričati Grcima i priznati greške koje je njegov tim učinio u borbi s krizom.
Barrosov povjerenik za ekonomska i monetarna pitanja Olli Rehn smatra, međutim, da nije pošteno od MMF-a da pere svoje ruke i zasipa Europljane prljavom vodom. U reakciji na optužujući MMF-ov dokument, Finac se poslužio ratnom usporedbom. “Surađivao sam s Amerikancima na stabiliziranju zapadnog Balkana i znali smo tada govoriti: ušli smo u to zajedno, izaći ćemo iz toga zajedno”, rekao je Rehn.
Zanimljivo je da Rehn uspoređuje krizu eurozone s ratovima u bivšoj Jugoslaviji jer tu zaista ima prostora za usporedbu. Nesposobnost zemalja EU da se dogovore kako učinkovito odgovoriti na krizu zapravo podsjeća na nesposobnost europskih zemalja da zaustave srpsku agresiju u ranim fazama rata.
Razni nacionalni interesi znaju biti toliko suprotni i međusobno isključivi da blokiraju proces donošenja kvalitetnih odluka čak i u dobrim, mirnim vremenima. A u vrijeme krize (jednom ratne, drugi put ekonomske) ta kakofonija različitih interesa blokira kvalitetne odluke još i više, s još štetnijim posljedicama. Kad “loši momci” pročitaju tu nesposobnost donošenja odluka u EU, to ih još više hrabri. Nekad su Slobodan Milošević ili Ratko Mladić pročitali tu neodlučnost i, znajući da zapadne sile neće intervenirati, činili sve veće i veće zločine.
Po čemu je takvo ponašanje različito od ponašanja “loših momaka” na financijskim tržištima koji su se, ohrabreni neodlučnošću EU, kladili na neodrživost eura? Istina, Milošević se na kraju prekalkulirao, zapadne sile jesu intervenirale, u dosta kasnoj fazi, nakon genocida u Srebrenici, ali ipak jesu, i to u najvećoj mjeri odlučnošću Amerikanaca, ne toliko svih Europljana zajedno.
Također, oni koji su se kladili na raspad eurozone nisu (zasad) uspjeli u svojoj kalkulaciji. Ali kriza eurozone još nije završila. Opasnost od raspada jedinstvene valute možda je najvećim dijelom prošla, kao što tvrde Barroso i Rehn, no masovna nezaposlenost prijeti da postane još veći problem nego što je bila bankarska kriza.
Jesu li lideri EU i MMF-a pogriješili? Jesu li njihovi postupci stvorili više štete nego koristi? To je jedno od najvećih pitanja danas u Europi i na njega nije nimalo lako odgovoriti.