Otkako je Ivo Sanader zamijenio višegodišnju politiku izolacionizma proeuropskim smjerom i retorikom, opasno usidrivši HDZ nadomak političkom centru, strankama koje se pokušavaju održati na toj poziciji sve je teže pronaći nišu u kojoj će se doimati drukčijima od ostalih.
Zoran Milanović pozitivnom je energijom koju u javnoj percepciji donosi već sama pojava nove osobnosti na političkoj sceni dodatno ograničio prostor za djelovanje stranaka političkog centra. Danas su u Hrvatskoj izblijedjele ideološke razlike. Biračima su postale manje zanimljive folklorne predizborne podjele na crvene i crne, na male i velike Hrvate, na političare domoljube i državotvorce s jedne, i one sumnjivoga nostalgičarskog opredjeljenja s druge strane...
Danas su manje-više svi za otvoreno društvo uklopljeno u europske integracije, za tržišno usmjerenu, ali i socijalno osjetljivu zajednicu, za suradnju s Haaškim sudom, iako se razlikuju u pristupu suradnji... Svi su za uravnotežen regionalni razvoj, za stvaranje države šansi iz koje obrazovani ljudi neće odlaziti u ekonomsku pečalbu... Tražeći na tako suženom terenu barem “kvadrat svoga doma”, makar simbolično velik prostor iz kojega će njihova politička poruka djelovati različito od drugih, HSS je uspio postati najeuroskeptičnija stranka u Hrvatskoj.
“Budimo svoji” moto je koji je HSS izabrao za prezentaciju izborne kampanje, u kojoj su i njihovi partneri liberali, koji bi po definiciji trebali prednjačiti u proeuropskoj retorici, stavljeni pod upozoravajuću krilaticu zabrinutih domoljuba koji strepe za nacionalne interese.
Iako se tek nakon prekjučerašnje Glavne programske skupštine HSS-a ističe da je seljacima važnije proglašenje Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa u Jadranu od pregovora s EU, Joža Friščić i njegovi ljudi zapravo već mjesecima grade retoriku o sluganskom ponašanju vlasti, puzajućem ulasku u elitni klub, o tome da Sanader mijenja stavove čim dobije mig iz Bruxellesa...
Daleko od toga da Hrvatskoj ne treba euroskeptična politička opcija koja će propitivati brzinu i kvalitetu pregovora. No, ZERP na kojemu HSS inzistira odavno je potrošena politička tema, na kojoj seljaci nisu profitirali ni kad je u vrijeme koalicijske vlasti bila u žarištu. Izjednačavati aktiviranje ZERP-a s pregovorima, pa ultimativno poručivati da ako zbog toga trebaju puknuti pregovori, neka puknu, teško može pasti na plodno tlo.
Pa i unatoč rezervi građana prema ulasku u EU. Jer, kad bi se birače pitalo žele li, na primjer, da Hrvatska za dvije-tri godine bude u društvu s Bruxellesom ili da na neodređen broj godina zapne s Beogradom, lako je pretpostaviti da bi rezultat bio sličan referendumu za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije.
Ako ikome, onda HSS-u pregovori s Europskom unijom daju prostor za ozbiljno propitivanje tema na koje se “pali” i konzervativna i napredna Hrvatska. Kako raspolagati poljoprivrednim zemljištem, kako regulirati tržište nekretnina, kako zaštititi obalu od devastacije, kako razviti ekološku poljoprivredu, kako povezati domaću poljoprivrednu proizvodnju i turizam... samo su neka od zanimljivih pitanja na kojima se HSS može predstaviti kao zaštitnik nacionalnih interesa. No, ekstremnim euroskepticizmom ultimativnog tona koji poručuje Bruxellesu “baš nas briga što nas nećete, mi možemo i sami”, teško može pridobiti birače.
Uz to, HSS mora paziti da politikom proklamiranom u kampanji ne umanji svoj koalicijski potencijal i da sam sebe ne stavi na crnu listu stranaka s kojima nitko ne želi zato što se već naslućuje da u budućoj vlasti neće nastupati kao konstruktivni partneri, već kao – proizvođači nevolja.