Glad za promjenom

Da je Ivo Sanader slutio kako će mu publika u pulskoj Areni, željna da što prije čuje Olivera i Gibonnija, onako žestoko zviždati, možda bi preskočio dolazak na koncert ili bi barem netko dalekovidniji iz njegove svite diskretno zamolio dodvorničkog najavljivača da ne ističe kako je u Arenu upravo stigao premijer te da ni po koju cijenu ne traži od publike da ga pozdravi srdačnim pljeskom. Ovako je prošao kako je prošao. Benigni dolazak na koncert izrodio se u poplavu novinskih naslova koji su javljali da je stotinjak dana prije izbora premijer izviždan iz 15.000 grla. Sanader je u Areni izviždan jednostavno zato što ljudi ne vole kad im netko svisoka nameće autoritete, kad se traži od njih da im se makar i simbolički poklone, i sve to na mjestima na kojima se takvo što ne očekuje. Publika je pljesak namijenila zvijezdama, a te večeri to nisu bili političari.

Zvižduci Sanaderu, pa i kad ništa ne čini da ih dobije, samo pojačavaju predizbornu atmosferu koja sugerira da je zrelo vrijeme za promjenu vlasti. Zvižduci govore i da su političari krivi i kad su nedužni, pogotovu ako su na vlasti. Prosječni birač kod vlasti najprije vidi mane, a tek dugo nakon toga spreman je primijetiti i pokoju bolju osobinu. Sudbina je svake vlasti da je u njezinu početku sadržan i njezin kraj. Pitanje je samo kad će se dogoditi. Tako je u starim i mladim demokracijama. No, za razliku od starih, uravnoteženih demokracija, za tranzicijske je zemlje specifično da se birači još nisu zasitili osjećaja da su od pasivnih stanovnika komunističkih tvorevina postali aktivni politički čimbenici, pa još imaju potrebu svake četiri godine na izborima dati prednost drugoj ekipi. Hrvatska je prvu tranziciju obavila na prvim demokratskim izborima, kad je višestranački sustav zamijenio dotrajali komunistički model.

Druga je tranzicija izvedena 2000., kad je nakon desetljeća vladavine HDZ-a na scenu stupila koalicijska vlast, koja je upravljanje državom preuzela bez potresa nakon čiste izborne pobjede. Godine 2003. pokazalo se da Hrvatska slijedi tranzicijske trendove. Nakon samo četiri godine birači su poslali SDP u oporbu i povjerili vlast HDZ-u. Tri mjeseca prije izbora čini se da su birači opet spremni za novu ekipu. Iako će tek potkraj studenoga biti jasno je li ova atmosfera nagovještaj izbornog ishoda, vladajući političari u tranzicijama, pa tako i u Hrvatskoj, uoči izbora ne moraju samo plaćati cijenu svojih pogrešaka nego se moraju boriti i protiv potrebe birača za promjenom zbog promjene.

Tranzicijski birači ne stavljaju na vagu uspjehe i neuspjehe aktualne vlasti, pa joj daju novi mandat ako su prevagnuli plusevi. U tranziciji se najčešće sve svodi na dojam, pa se nagrađuje onaj tko ostavlja dojam da je pošteniji, sposobniji, odlučniji... Tu šef HDZ-a ne stoji najbolje. Kad Sanader iznosi dobre gospodarske pokazatelje kao argument zašto treba dati još jedan mandat HDZ-u, teško se oteti dojmu da zapravo hrabri samog sebe da nije sve tako crno kako izgleda. U ovom trenutku ne vidi se što bi to mogao u tako kratkom vremenu učiniti da preokrene trendove u svoju korist. Niti može stvoriti dojam da je manje arogantan, niti može spriječiti privatizacijske i korupcijske afere koje su ga već pogodile, niti može objasniti onima koji ne žele čuti koliko je njegova vlast učinila na promjeni atmosfere u Hrvatskoj i približavanju EU, niti može osloboditi Gotovinu, niti smanjiti pozitivan učinak novog lica Zorana Milanovića na rejting SDP-a... Istina, sve osim oslobađanja Gotovine i slabljenja Milanovića mogao je učiniti, ali nije. Vrijeme je iscurilo, a na izborima se plaća i propušteno.