Glazbenici optužuju HTV za propast domaće glazbe

Posljednjih tjedana, uoči ovotjedne dodjele diskografske nagrade Porin, ponovno se intenziviralo nezadovoljstvo domaćih glazbenika stanjem na tržištu, a za koje optužuju nacionalne televizijske postaje na čelu s Hrvatskom televizijom. Televizije, posebno javna, krive su, smatraju glazbenici, jer ne poštuju domaću glazbu što je očevidno iz nedostatka glazbenih emisija.

Ne promoviraju domaću glazbenu scenu, a snimajući bez kriterija festivale srozali su i njih, što pokazuje recentni događaj  fijasko Zadarfesta  nekada kvalitativna uzora među festivalima. Gledajući glazbu na nacionalnim televizijama, domaćim se glazbenicima čini, ono što je bijesno izjavio, i bitno preuveličao, Miroslav Škoro da emitiraju 75 posto strane, a tek 25 posto domaće glazbe.




Nije ni čudno da tako misle kad su se tiraže srozale toliko da je za srebrnu ploču dovoljno tek 5000 prodanih primjeraka (a još donedavno je bilo 7.500), a u bivšoj Jugoslaviji, usporedbe radi, za srebro se moralo prodati  25.000 nosača zvuka. Diskografi će međutim reći da se domaća glazba ne prodaje ni bolje ni lošije od strane u hrvatskim dućanima, a onaj tko na hrvatskom tržištu proda više od deset tisuća nosača zvuka može vjerovati kako se nalazi u raju.

 Situacija na tržištu preslik je situacije u društvu  smatra Jasenko Houra, vođa Prljavog kazališta.  Moramo se pomiriti s činjenicom da smo  siromašno društvo koje najmanje novca ima za kupnju CD-a. Kad smo uspjeli sniziti cijenu svog posljednjeg uratka sa 120 na samo 80 kuna bio sam  zadovoljan. Sretan bih bio kad bi naš CD stajao dvadesetak kuna manje, a čvrsto uvjeren da pržilice ne bi bile toliko efikasne da se cijena nosačima zvuka spusti na 50 kuna.  tvrdi Jajo, uspoređujući situaciju u Hrvatskoj sa svjetskom.

Kaže da je i grupa U2 izgubila oko 9 milijuna funti zbog piratskih izdanja. Kod nas su stvari to tragičnije za glazbenike što je kupovna moć u odnosu na europsku niža. Premda smatra da je generator opće tržišne situacije najmoćniji medij  televizija, ipak ne smatra da su elektronički mediji isključivi krivci. Urednici, smatra Jajo, katkad i nemaju što kvalitetno puštati. Kao primjer navodi situaciju kad je sam bio u Upravnom odboru Porina i kada nisu uspjeli oformiti kategoriju etno glazbe jer je te godine izdan tek jedan etno album.

Miro Buljan, nekad hitmaker, smatra da televizijski urednici, opet najviše oni s Hrvatske televizije, želeći podići kriterije, stvari postavljaju kao da žive usred New Yorka.
 A prosječni televizijski gledatelj daleko je od toga  kaže Buljan. Stoga predlaže da se količina glazbe na nacionalnim televizijama regulira zakonima čime bi se domaći glazbenici zaštititli.
Stranu glazbu voli i Tony Cetinski, ali ističe kako prije svega treba poštovati  vlastitu. Slaže se s Buljanovom tezom da bi se količina domaće i strane glazbe na ekranima trebala zakonski regulirati.

 Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima kad sam, doduše na jednoj radijskoj postaji, a ne na televiziji, čuo da se urednik ispričava slušateljima zbog toga što pušta domaću glazbu  prepričava Tony. Smatra da je situacija u domaćoj glazbi loša jer je elektronički mediji, prije svega nacionalne tv-kuće, totalno banaliziraju.

 Postavljam pitanje čemu se mučiti oko dobroga spota kad sam siguran da jedva da će se vrtjeti na ekranu. Tako se vrtimo u začaranom krugu  kaže Tony. Dobri glazbenici ne troše energiju na snimanje spotova jer znaju da se neće vrtjeti, a na televiziji koja marginalizira kvalitetu u rijetkim prigodama vrte se loši uradci ili strani spotovi.  No, kad im zatreba glazbena kulisa između dva presvlačenja manekenki, onda zovu provjerena imena. Neka tada zovu loše izvođače ili strance  kaže Tony.




Hrvatsku televiziju, odnosno njezin Zabavni program brani Aleksandar Kostadinov. Tvrdi da su klevete na račun njegova programa neutemeljene.

 Doista ne razumijem o čemu je riječ!  kaže Kostadinov. Nabraja emisije Zabavnoga programa koje, od TV Bingo showa do Nedjeljnog popodneva, u kojima obavezno ima nekoliko domaćih glazbenih brojeva. Prenose se koncerti domaćih eminentnih glazbenika poput Vanne, Arsena Dedića, Nine Badrić, Miroslava Škore...

 Ja ne slažem program. Mogu samo predlagati emisije za koje smatram da se u njemu moraju naći. Jedna od novih koju planiramo, a na kojoj su glazbenici preko HGU-a inzistirali jest  službena top lista koja bi se sastavljala prema prodanim primjercima  kaže Aco Kostadinov.

Kad je riječ o spotovima, oni se emitiraju u emisiji VIP DJ, a tu pazimo da omjer bude pola-pola, odnosno isti postotak stranih i domaćih spotova. Zašto u našem programu inače nema spotova, ja to doista ne znam jer o tomu i ne odlučujem, ali znam da to u svojim programima nema ni jedna europska javna televizija. Nemaju ni komercijalne ako nije riječ o postajama specijaliziranima za glazbu  tvrdi Kostadinov. Usto, dodaje kako ni o Madonninu novom albumu nećemo vidjeti reportažu, čak ni vijest u BBC-jevom informativnom programu, ali će, istina je, Madonna gostovati u nekoj emisiji uživo i sama ispričati sve o svom novom materijalu.

 Što se mene tiče, mislim, da izlazak novoga albuma nekoga od eminentnih domaćih glazbenika zaslužuje da postane vijest u Dnevniku, ali to je tek moje osobno mišljenje, nikako obveza kuće  kaže Kostadinov.
Međutim, glazbenici nepravedno optužuju HTV, prije svega Zabavni program, tvrdi, jer zaboravljaju da je lani kroz Studio 10 prošlo čak njih 250, te podsjeća da Studio 10 uskoro kreće ponovno. Isto tako, najavljuje i izravni prijenos dodjele Porina te emitiranje koncerta u počast Drage Mlinarca. Kostadinov kaže da se u ovom ili onom obliku na Hrvatskoj televiziji emitira oko sedam sati glazbe na tjedan. Ako je o glazbi riječ, jedini nezadovoljnici prema njegovu mišljenju trebali bi biti klasičari koji dobivaju tek nekoliko termina godišnje te kulturnjaci općenito koji za sve što stvaraju imaju svega dva sata tjedno.




 Svatko ima svoj mozak pa i  novinar  razgovor o glazbi na telviziji počinje Zrinko Tutić. Priznaje da u Nedjeljnom popodnevu, primjerice, vidi dva domaća glazbena broja, ali godina, kaže, ima  365 dana. Tko sjedi i gleda količinu domaće glazbe na ekranu  vrlo brzo shvatit će sve.
 Stanje nije takvo od jučer ili od ove godine. Stanje je vrlo loše posljednjih 6, 7 godina otkako je na televiziji hrvatska glazba bačena na koljena  misli Tutić. Dodaje da su veliki krivci za loše stanje na tržištu piratska izdanja pa kaže:  Ultradijamantnu nakladu ostvaruje Mister Pržilica. Zato se nadam da više nećete pržiti CD kući i veselim se danu kad će vaši tekstovi izlaziti i bez vas  završava.  

Čelnik Hrvatske glazbene unije, Paolo Sfeci, situaciju s nacionalnim televizijama, poglavito HTV-om, također smatra lošom. Naime, još uoči ovogodišnje Dore hrvatski su glazbenici odlučili bojkotirati HTV jer se s javnom televizijom nikako nisu uspijevali dogovoriti oko načina na koji bi ih ta medijska kuća mogla promovirati. No, zbog Dore, popustile su obje strane  televizija je davala obećanja, glazbenici su im povjerovali. Napisali su pismo namjere koje je glavni HRT-ov ravnatelj Mirko Galić obećao potpisati. Međutim, obećanje je bilo ludo radovanje jer to Galić nikad nije učinio. A u pismu namjere HGU je postavio nekoliko temeljnih kriterija koji bi odlučivali koji glazbenici zaslužuju pojavljivanje na ekranu.

 Ima pedesetak glazbenika za koje bi se televizije rukama i nogama morale boriti da ih imaju stalno na ekranu. I još pedesetak koji bi se televiziji smjeli približiti  kaže Sfeci. Priznaje da Aleksandar Kostadinov ne laže kad tvrdi da se u nekim emisijama pusti poneki domaći glazbeni broj.

 Međutim, u emisiji poput Nedjeljnog popodneva umjesto dva, moglo bi se pustiti pet domaćih glazbenih brojeva. Ali to je najmanji problem. Problem je u tome što HTV stalno ide iz krajnosti u krajnost. Jedno vrijeme bile su česte glazbene emisije u kojima su se mogli pojavljivati svi kojima je tata mesar i koji su njegovim novcem snimili ploču ili spot. Onda se u sljedećoj fazi sve te emisije ukinu. Objašnjenje je da se ne gledaju. Mislim da glazbenici daju sadržaj, a na televiziji je da ga upakira u gledateljima prihvatljivu ambalažu  kaže Sfeci. Dodaje da se na hrvatskom satelitu emitira informativni program koji ne zanima nikog, a na srpskom  srpska glazba. Pritom ne želi da HTV postane TV Pink, ali smatra da se na nacionalnoj javnoj televiziji mora moći čuti kad se raspada neki od najjačih domaćih bendova ili kad takav snimi novi album i hit s toga albuma.

 S HTV-a stalno nam mašu s tim Studiom 10  kaže Sfeci.  A što je to bilo? Tjedni tv-jukebox! Pa i onaj najzaljubljeniji u glazbu mora poludjeti kad ga siliš da sat do dva gleda jukebox. Naravno da se takve stvari  ne gledaju. A s druge strane u Dnevniku ćete čuti priču o tome dolazi li ili ne Phill Collins u Zagreb, ali o koncertu domaćeg izvođača u toj istoj velikoj dvorani ni riječ. Hrvatskom se izvođaču nudi da plati reklamu prije Dnevnika.
Na Hrvatskoj televiziji posljednjih petnaestak godina vlada apsurdna situacija koja očito, smatra Sfeci nekome odgovara. Bez želje da optužuje bilo koga pita se nije li takav Eldorado idealan televizijskim djelatnicima za zaradu sa strane.

 Hrvatska bi televizija morala forsirati kvalitetu. Morali bi biti sretni što mogu promovirati jednog Gibonnija. No, oni razmišljaju ako će Gibo biti previše na ekranu  jako će se obogatiti. Zašto tako ne razmišljaju sportski novinari? Pa nogometaši zarađuju više od bilo kojeg glazbenika u ovoj zemlji  smata. Tvrdi da se HTV jednako ponaša prema glazbenicima koji kontinuirano i kvalitetno rade kao i prema onima koji ne rade ništa. Zadaća javne televizije, prema njegovu mišljenju, trebala bi biti promocija rock-bendova. Javna bi tv-kuća morala biti sretna kad bi od nekoga od njih napravila svoj brand. Ako HTV daje potporu hrvatskome filmu, zašto ignorira hrvatski rock, pita se Sfeci. Zašto na javnoj televiziji ne možemo doznati gdje su i što rade Bare i Urban? Dok se ne promijeni stanje u uredničkim glavama  teško se može očekivati boljitak za hrvatsku glazbu, smatra Sfeci.

Oni koji dobro zarađuju, koji su popularni i pune koncertne dvorane, manje su ljuti na televizije.
 Istina, ima malo televizijskih emisija u kojima nas mogu vrtjeti, ali konkretno, Colonija se gotovo redovito vrti u VIP DJ-u  kaže Boris Đurđević. Unatoč tomu što nema televizijskog prostora za spotove, Đurđević kaže da Colonija od njih ne odustaje i bez obzira na sve ne spušta im kvalitetu.

 No, ima ljudi koji nisu spremni izdvojiti za spot, za kojeg ne znaju koliko često će se vrtjeti na ekranu, izdvojiti 6 do 10 tisuća eura. Usto, redatelji spotova radije snimaju tv-reklame jer na njima mogu zaraditi više od tri tisuće eura koliko su gornje cijene za režiju spota  kaže Đurđević i prepričava primjer Slovačke u kojoj je njegov bend nedavno bio pa je imao priliku uvjeriti se u stanje:  Na pet tv-stanica vrti se glazba. Na nacionalnoj nema spotova!  otkriva. On smatra da Colonija unatoč svemu drži standard i neprestano ulaže u sebe.

 Za situaciju u glazbi podjednako su krivi svi  općenito loša situacija i slaba kupovna moć, televizije koje nemaju glazbene emisije, loši izvođači s lošim spotovima, ali i dobri koji ne ulažu u sebe. Niti imam rješenje "u rukavu", niti ga vidim!  pesimističan je Đurđević.

Hrvatska glazbena unija postavila je nekoliko temeljnih kriterija prema kojima bi tv-kuće, posebno HTV, trebale birati goste za glazbene emisije. 1. kvaliteta izvođača i glazbe (temelj diskografska nagrada Porin) 2. komercijalni uspjeh glazbe (zlatna ploča i službena diskografska top-lista) 3. stare snimke i izvođači koji su zadužili glazbu 4. promocija novih izvođača i prvih im nosača zvuka objavljenih u diskografskim kućama