Hrvati i Srbi, stari 
i različiti narodi

Nakon što je Milošević bio odveden u Haag, a Srbijom pirnuo liberalni vjetrić, u beogradskoj je Politici u jesen 2002. objavljen veliki intervju s povjesničarom i urednikom školskih knjiga. Tada još relativno slabo poznata novinarka pitala je nadobudnog povjesničara, koji se nekoliko godina poslije proslavio svojim romanom o ratnom pohodu srpskih rezervista na Zagreb, o svemu i svačemu, a najviše o raskoraku između spoznaja do kojih je došla historiografska znanost i uvriježenih mitskih priča koje zapljuskuju pučku i masovnu kulturu, pa i udžbeničku literaturu.

Radije vjerujemo – objasnio je svojoj sugovornici tada četrdesetogodišnji urednik udžbenika u državnoj izdavačkoj kući, koji je prva radna iskustva stekao kao kustos u beogradskom Židovskom muzeju i Zadužbini Karađorđevića na Oplencu – u mitove i glupe stereotipe nego u znanstveno dokazane povijesne činjenice. Navodeći primjere, rekao je da su Hrvati u srednjem vijeku ne samo imali svoju državu nego da je ta država, usuprot općem uvjerenju u Srbiji, starija od srpske! K tome je dodao da je Hrvatska u zajedničku jugoslavensku državu 1918. ušla kao država koja ni u vrijeme dok je bila pod sizerenskom vlašću Beča i Pešte nije izgubila svoju državnost. Kao što je tu državnost, dosolio je historičar, zadržala i u razdoblju nakon 1945., unutar Jugoslavije, sa svojim granicama i pravom na odcjepljenje i neovisnost, što ga je iskoristila 1991. To su historiografske činjenice i s tim činjenicama valja upoznati djecu u školama, a ne im lagati i govoriti koještarije. Na istinoljubivog i odvažnog urednika digla se kuka i motika – što je njemu poslužilo kao građa za novi roman (objavljen ove godine) – ali je on, unatoč velikim pritiscima, uspio sačuvati i profesionalni ugled i egzistenciju. U prilog mu je išlo i to što je Milošević bio u zatvoru, a Đinđić još nije bio ubijen.

Ali, zašto o svemu tome govorim, danas, s debelim zakašnjenjem? Zato što priča dobro pogađa u osjetljivo mjesto hrvatsko-srpskih odnosa, sada i ovdje.

Na stranu formalna priznanja i formalni odnosi, ali neprilika je u tome što dobar dio srpskih političkih elita i dalje na Hrvatsku i Hrvate reagira onako kako je srbijanska javnost reagirala na bizarnu tvrdnju svog povjesničara da hrvatska država postoji i da je starija od srpske! Ne priznaje ih! Od srednjeg vijeka do Oluje, uvijek isto. Hrvati? Tko? Vjerojatno mislite na Srbe latinskog vjerozakona?

Grijeha, dakako, ima i na hrvatskoj strani, ali drugačije vrste. Ovdje nitko ne dovodi u pitanje postojanje Srba i Srbije, no ima nerazumijevanja kad je, npr., riječ o srpskoj manjini u Hrvatskoj. Ne priznaje se dovoljno da pravo hrvatskih Srba na razliku nije hir, nego izraz nacionalnog identiteta.

Hrvati i Srbi, dva stara i različita naroda, otkad su se napokon razgraničili, ne moraju biti ni u kakvim odnosima premda bi bilo dobro da budu u normalnim, ali u kakvim god relacijama bili, mudro bi bilo obostrano priznanje da su glupi stereotipi i koještarije nekorisni.