Hrvatska joj je sredstvo

Hrvatskoj demokratskoj zajednici nitko ništa nije mogao sve do Tuđmanove bolesti i smrti. Tuđmanovim odlaskom i dolaskom Ive Sanadera na čelo HDZ-a, stranka gubi nacionalno obilježje, a glavni joj kriterij postaje predsjednik. Među ostalim i zato što mu je autokratizam potreban i kao zaštita od mogućih protivljenja obratima u kojima je od oporbenog nacionalističkog radikala postao progonitelj nacionalizma, od oporbenog zaštitnika hrvatskih generala do njihova hapsitelja, od odlučnog oporbenog branitelja nacionalnih interesa do trgovca tim interesima. Znao je da samo moćni lijevi mediji tu njegovu preobrazbu mogu predstavljati i slaviti kao moderni konzervativizam i europejstvo, pa će s njima sklopiti pakt, u kojem će ga oni danomice promovirati i ocrnjivati svakoga onoga tko mu u HDZ-u smeta.

Gotovo svi članovi Predsjedništva HDZ-a bili su po potrebi meta istih tih medija koji istodobno od Sanadera prave mit i božanstvo. Tako je zapravo HDZ bio samo jedan čovjek u kojem su se utjelovljavale sve vrijednosti stranke. Na to je pristajalo cijelo vodstvo stranke, prestrašeno i njegovom javnom moći i moći onih koji su mu u stranci bili najodaniji. Ako Ivo Sanader na svom odlasku Jadranku Kosor nameće kao predsjednicu i stranke i Vlade, onda se zapravo ni u HDZ-u ni u Vladi ništa bitno promijenilo nije. Izuzmemo li kriminal, kojim se bave i kojim će se baviti represivna tijela, sve je u stranci ostalo isto. Politika Sanaderove servilnosti prema Bruxellesu, Haagu, Londonu... ostala je ista, ostao je isti odnos prema stranim profiterima u Hrvatskoj, prema stranim bankama i vlasnicima velikih, nekad državnih tvrtki, ostalo je isto obožavanje Europske unije, ostali su isti nepovredivost, nedodirljivost i kult ličnosti predsjednika stranke, ostalo je isto izdajničko odricanje od ZERP-a, ostao je isti izostanak strateške gospodarske politike i hrabrosti za reforme, ostalo je isto zamazivanje očiju i ušiju pozdravima Gotovini i Markaču koje je vlast sutra spremna gurnuti u provaliju još dublju od one u kojoj već jesu...

Sadašnje vodstvo HDZ-a s Jadrankom Kosor na čelu za stranku je štetnije od kriminala u njoj koji se ionako istražuje i za koji će netko snositi posljedice. Štetniji su zato što ništa, baš ništa u politici stranke u usporedbi sa Sanaderovim vremenom nisu promijenili. U Tuđmanovo vrijeme stranka je imala izbore s više kandidata, imala ih je i kad je Sanader postao predsjednik. Nametnuta za predsjednicu i stranke i Vlade, Jadranka Kosor na oba je mjesta bez legitimiteta, zacijelo uvjerena kako je za te dužnosti bogomdana i kako tu bogomdanost ne treba izlagati testu i kušnji. Zbog toga osjećaja bogomdanosti ona i ne osjeća što je demokracija. Njezin birač je njezina narcisoidnost. Ona se vlasti grčevito drži ne zbog šanse koju je s njome dobila Hrvatska nego zbog šanse da ona Hrvatsku uporabi kao sredstvo svoga samoljublja. 
I za HDZ i za Hrvatsku bilo bi korisnije da Jadranka Kosor pokrene demokratski preobražaj u stranci nego da zbog podataka koji su iscurili iz istraga dade ostavku na mjesto predsjednice Vlade. Jer, HDZ je za politički život u Hrvatskoj važniji od još nedokaznih sumnji, on bi mogao i trebao biti izraz interesa između trećine i polovice hrvatskih birača.

Ako Jadranka Kosor odmah ne organizira unutarstranačke izbore, ako doživi poraz na parlamentarnima te se poslije bude nastojala održati na čelu stranke, HDZ se neće oporaviti možda ni desetljećima. Uništit će ga iracionalna samoljubivost osobe s mentalitetom srednjoškolke koja ima sve petice, sudjeluje u svim recitacijama, nosi Titovu štafetu, dobiva nagrade i pohvale te joj je nemoguće zamisliti izostanak prvoga mjesta i priznanja bez kojih bi pala u depresiju. Do te je infantilnosti vodstvo HDZ-a srozalo stranku koja je osnovala državu i dobila rat! Bit će zato što ih je Sanader deset godina držao infantilnima!