Hrvatska ne bi trebala ulijetati u srbijanske prekogranične kavge

Naš narod običava reći: “Dok nekome ne smrkne, drugome ne svane!” I upravo je to rečenica koja u ovom trenutku odražava ono što se događa između Srbije i Hrvatske nakon što je Haaški sud izrekao oslobađajuću drugostupanjsku presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču. Srbija je na gotovo svim razinama još jednom reagirala potpuno iracionalno, što u politici ne donosi baš ništa dobro i pozitivno. Zahladnjenje odnosa, što su najavili najviši državni dužnosnici, otkazivanje odavno zakazanog ministarskog posjeta Hrvatskoj i potpisivanje sporazuma, najava Vuka Jeremića da će sazvati javnu raspravu u Haaškom sudu, samo su neki od poteza koji su iracionalni i koje Srbija na takav način nije trebala povući. Druga stvar koja upada u oči u svim tim izjavama jest to da će nakon novonastale situacije doći do opće degradacije odnosa u regiji.

U pozadini svih tih izjava stoji naznaka da je Srbija iznenađena i uvrijeđena i da ne želi imati posla ni s kim tko smatra da je Haaški tribunal pravedno presudio. Tako potpredsjednica srbijanske Vlade Suzana Grubješić otvoreno izjavljuje da će se zaustaviti proces približavanja Srbije Europskoj uniji, i to isključivo zato što će se bitno pogoršati njeni odnosi sa zemljama u regiji, ponajprije s Hrvatskom, a onda i s Bosnom i Hercegovinom. Dobiva se dojam da je Srbija ovdje stavljena pred gotov čin i da ne može reagirati nikako drugačije i da je to i takvo pogoršanje odnosa nešto što se uopće ne mora dogoditi ako se o cijeloj ovoj priča počne promišljati racionalno i ako se počnu vagati činjenice, odnosno procjenjivati što bi toj zemlji moglo donijeti korist, a što štetu. No moglo se reagirati drugačije da je bilo imalo volje da se to učini. Čak i sam izostanak negativno nabijenih emocija državnog vrha znatno bi smirio strasti i situaciju barem ostavio na statusu quo.

Ako želimo pronaći opravdanje za takvo iracionalno ponašanje, onda nikako ne trebamo smetnuti s uma da je drugostupanjska presuda hrvatskim generalima možda najveća prekretnica u povijesti Haaškog tribunala zato što je sada izvjesno da u zatvorima nema nikoga iz Hrvatske. Ta činjenica zapravo je naznaka da je došlo do svojevrsne političke neravnoteže, koja bi se u budućnosti, kako budu napredovala suđenja Karadžiću, Mladiću i Hadžiću, mogla još i dodatno produbiti. Da je drugostupanjska instancija osudila Gotovinu i Markača i da su oni završili na odsluženju pravomoćne zatvorske kazne, ovakvih potresa u odnosima između dviju zemalja ne bi bilo. Gotovina i Markač bi bili svojevrsna satisfakcija Srbiji i za Srbe koji su za Oluje napustili Hrvatsku, ali i za činjenicu da će na kraju svega Srbi ipak platiti najgoru haašku cijenu za počinjene ratne zločine. Na drugoj, hrvatskoj strani, oslobađanje generala samo je simbolična satisfakcija za to što za zločine u Vukovaru nitko nije optužen, što u Srbiji ne vide kao objektivan, stvaran i jako ozbiljan problem.

Kada se sve zbroji (na žalost i pomnoži) u bliskoj budućnosti na može se očekivati ništa dobro i pozitivno u odnosima između dviju zemalja, osobito ako Srbija ustraje u međunarodnoj kampanji protiv ove presude, Haaškog suda i svega što se usput nađe na meti. Za Hrvatsku je ovo prigoda da pokaže u kojoj je mjeri sazrela na vanjskopolitičkom planu i u kojoj se mjeri može suzdržavati i ne ulijetati u prekogranične kavge. Ne komentirajući gotovo ništa od onoga što ovih dana pristiže iz Beograda, Hrvatska je na neki način s pozitivnom ocjenom već položila svoj prvi ispit. Sam Gotovina je sigurno najbolji dio te priče jer je otvoreno, kao rijetko tko na ovim prostorima, pokazao da umije i želi gledati isključivo prema naprijed i da ga uopće ne zanima ono što je bilo u prošlosti, za koju se još uvijek kao pijan plota drže zaista brojni političari iz regije. Takav Gotovina dašak je optimizma za Hrvatsku, ali i za ostatak regije otvore li se uši za poruku koju želi proširiti.