Loš rezultat HSS-a na izborima 2003. politički su analitičari izravno povezali s odbijanjem tadašnjeg šefa stranke Tomčića da jasno kaže s kime će HSS koalirati nakon izbora.
Tomčić je u to vrijeme bio uporan u nepriklanjanju SDP-u usprkos zahtjevima da to učini. Nisu ga pokolebale tvrdnje da birači očekuju nedvosmislenu poruku da će koalicija koja je dotad vladala nastaviti dalje zajedno i da će na izborima kazniti onoga tko ne odgovori na ta očekivanja. Je li to na koncu bio razlog HSS-ova izbornog potonuća ili ne, teško je reći s obzirom na to da je i u samome HSS-u već bilo nemirno.
Kako god bilo, očekivalo se da će HSS, poučen iskustvom otprije četiri godine, u budućnosti izbjegavati ekvidistancu. Međutim, kako stvari stoje, upravo je održavanje jednake udaljenosti i od HDZ-a i od SDP-a konstanta javne politike stranke Stjepana Radića.
Pet mjeseci prije parlamentarnih izbora šef HSS-a Josip Friščić ponavlja: “Nismo se obećali nikome. Naše će opredjeljenje ovisiti o programskim dogovorima poslije izbora. Tko bude spreman prihvatiti naš program, naći će u nama kvalitetnog koalicijskog partnera”.
HSS-ova politika neopredjeljivanja se, međutim, čini pomalo čudna s obzirom na to da je zbog takvog pristupa HSS doživljen kao izrazito trgovačka stranka koja ne želi preuranjenim zarukama rastjerati prosce koji bi je mogli doći snubiti ispod prozora. To što HSS ne želi otkriti s kime namjerava koalirati nakon izbora ne doživljava se kao dokaz mudrosti stranke koja će zbog javnog interesa dobro vagati bi li bilo bolje da državu u sljedećem mandatu vodi SDP ili HDZ, pa se zbog toga ne želi već sad opredijeliti.
Njihovo uporno odbijanje da zauzmu poziciju u političkim se krugovima uzima kao dokaz njihove tradicionalne proračunatosti. Priče o programskom dogovaranju izazivaju cinične komentare samih sudionika političke utakmice, jer mnogi među njima misle da programi nisu važni ni prije, a kamoli poslije izbora.
Dosadašnje politička praksa u Hrvatskoj pokazala je da poslije izbora vrijedi samo matematika: koliko je tko spreman platiti potporu s pomoću koje može uopće doći u situaciju da konzumira vlast, koliko je dužnosničkih mjesta spreman dati u zamjenu za potporu, koliko uprava javnih poduzeća prepustiti partnerima...
Osim toga, HSS ima još jedan problem. Njegova se šutnja o poslijeizbornim aranžmanima tumači kao pritajena sklonost HDZ-u. Uostalom, prošlog je tjedna HSS najprije obećao da će potpisati HNS-ov zahtjev za smjenu Vlade, a onda se samo dan poslije predomislio. Začin cijeloj priči o HSS-ovoj nedosljednosti dala je kuloarska informacija da su potpisi uskraćeni nakon što je Ivo Sanader dva puta telefonom razgovarao s Jožom Friščićem.
Možda se HSS uistinu ne opredjeljuje zato što istinski želi s relativnim pobjednikom izbora razgovarati o svojim programskim ciljevima, pa prema tome mjeriti tko im je prihvatljiviji partner. Možda njihovo inzistiranje na jednakoj udaljenosti od ljevice i desnice nije stvar proračunatosti, nego političke inteligencije koju će maksimalno aktivirati za dobrobit hrvatskih građana.
Možda je sve tako kako govori HSS-ov prvak Friščić i možda se njihovo klatno ljulja slijeva nadesno samo zato da bi se za pet mjeseci zaustavilo na poziciji s koje će moći najbolje štititi nacionalne interese. Možda je tako, a možda i nije. I ekvidistanca je legitiman politički odabir. Ali, svaki odabir ima svoju cijenu. Izborima ususret, može li HSS uvjeriti birače u svoju iskrenost?