Kakav skandal! Trebalo se naći u Bečkom Zemaljskom sudu pa da se uvidi kolika je razina skandala za Hrvatsku, nastala u režiji predsjednika hrvatske države i izbjeglog Zagorca i njegova “ekspertnog tima”.
Austrijska sutkinja, kao i država zbunjeni su. Imaju pred sobom Zagorca, bivšeg generala HV-a, koji je već sedam godina poželjni partner velikih austrijskih banaka, a s druge strane hrvatsko pravosuđe koje ga potražuje zbog optužbe da je kriminalac koji je pokrao pet milijuna dolara. U to je izravno uključen i predsjednik hrvatske države, koji šalje, po formaciji svojeg “vrhovnog obavještajca” da “kriminalcu” Zagorcu nudi predsjedničku milost u zamjenu za pregršt “prljavih” dokumentata o prljavoj raboti u kojoj je država opljačkana.
U jeku prepucavanja oko stvarnosti - da su Zagorčevi obavještajci bili lukaviji i tajno snimili Mesićeva vrhovnog obavještajca - predsjednik RH odaslao je i diplomatsku poruku Austriji - optuživši njezine bankare da su opljačkali Hrvatsku. Dvije su se države našle pred sukobom, a da to nijednoj ne pada na pamet. Najbliži su mogući partneri. Gospodarski, diplomatski, politički. Hrvatskoj nema važnije države od Austrije.
Potpuno je stoga razumljivo da bi mlada i neiskusna austrijska sutkinja (slučajnost?) najradije cijeli ovaj medijski prenapuhani balon odbacila što dalje od sebe. Sada je Austijsko pravosuđe čisto - Zagorca se može izručiti jer je “Hrvatska demokratska država i članica za prijam u EU, a pravosuđe nezavisno”. No, demokratska je i Austrija i njezino pravosuđe, pa će, kako to opušteno tvrdi Zagorčeva obrana, proteći godine dok ne bude izručen, ili ne dobije zaštitu.
Zagorec, naime, mnogo zna. Dobar dio devedesetih bio je glavni dobavljač oružja za HV. Uglavnom putem računa u Austriji. Nabavljao je oružje u vrijeme dok je Hrvatska bila pod strogim međunarodnim embargom. Nabavljao je oružje najbolje kvalitete, a svjedoci tvrde kako je to razlog što mu je razdragani Tuđman podario odlikovanja. Ako je nabavljao najbolja oružja, znači da je “dilao” s najboljim svjetskim trgovcima oružja. Na crno. S “poduzetnicima” koji posluju na ivici zakona ili s one strane zakona. I s kriminalcima “svjetskog kalibra”. S obzirom da su za taj posao znale i najveće svjetske obavještajne službe, jasno je da je Zagorec imao kontakte i s njima.
Radi toga da brodovi ne bi bili zaustavljani ili potapani, da zrakoplovi stignu do Hrvatske. To, dakle nije bio posao za “časne sestre”, a Hrvatska u taj posao nije slala Zagorca zato što je “ministrant”, nego stoga što je mogao parirati svjetskom obavještajno-krminalnom miljeu. To je obavio, a da li ga je bilo pametno i nakon rata zadržati kao glavnog logističara, neka razmišlja politika.
Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, pak, voli takve tipove ljudi. Vazda biva okružen ekspertima iz tog miljea. Voli stare, iskusne obavještajce u blizini, voli pripadnike raznih tajnih društava koji pripadaju kremi međunarodne diplomacije. Ne vara me sjećanje, na prvim izborima za predsjednika, u Mesićev stožer stigao je i Vladimir Zagorec i popušio cigaru za novog predsjednika. Bili su tada tamo takvi likovi koji su izazvali šok kod neinformiranih. Prijateljevalo se i s Petračem, da bi ga isti poslije prozvali “capoem” podzemlja. Zagorcu su oteli sina, Petrač je prvi lansirao priču o draguljima. A Mesić je poslao Perkovića juniora da snubi dokaze protiv ključnih “Tuđmanovaca”.
Petljali su se Mesićevi obavještajci, no u prvoj rundi nisu bili dorasli Zagorčevima. “Igra” je velika i, ustvari, tek počinje. A Zagorec i Mesić podjednako su, sada, prezrivi prema medijima i javnosti. Idu im na živce. Izgleda da zaslužuju jedan drugoga.