Imamo li lidere za ekonomiju

Je li Vlada u nadolazećim, po svemu sudeći težim vremenima, u stanju osigurati odgovarajuće vodstvo? Je li pokazala da ima konce u rukama i da je spremna upravljati krizom ako do nje dođe?

Može li se Sanaderovo liderstvo, isprakticirano u vanjskoj politici, odnosno u vođenju Hrvatske prema EU i NATO-u, dokazati i na ekonomskom planu, sad kad presušuju dotoci novca i iz domaćih i iz stranih izvora? Hoće li i u tom bloku premijer posegnuti za kadrovskim osvježenjima, da bi se neke ovlasti delegirale na sposobne i samostalne suradnike, kao što je to nedavno učinjeno u domeni unutarnjih poslova i pravosuđa?

Tijek događanja i postupaka iz Vlade u posljednja dva tjedna bio je naime prilično zbunjujući. Najmanji je u tome problem Vladina preporuka o štednji na domjencima i božićnim darovima što se plaćaju novcem poreznih obveznika, a što se doista samo uz puno mašte mogu interpretirati kao “krađa Božića”.

Čini se da je Sanader u toj situaciji ispao žrtvom nešto dubljeg sociološkog fenomena, koji bi se ukratko mogao opisati kao pomanjkanje osjećaja za štednju, što se u Hrvatskoj osjeća sve od osamostaljenja, zbog čega se svaka šparnost države nastoji proglasiti demagogijom.

Sad kad se kaže da bi se moglo bez božićnih domjenaka i bez toga da, recimo, državne firme šalju poklone ministrima ili da ih važni direktori razmjenjuju međusobno, to je teško protumačiti kao gestu elementarne pristojnosti.

Posvuda je još previše tragova neumjesnoga luksuza na trošak državne blagajne, a da bi štedljivost bila dio normalnog ponašanja. Nikad naime u Hrvatskoj nije zaživjela skandinavska umjerenost i jednostavnost, u kojoj se razmetanje novcem u bilo kojoj formi smatra nepristojnim, da se ne kaže – primitivnim.

Sanader je dakle s punim pravom pozvao na štednju u državnom sektoru, ali prostor za ozbiljne kritike otvoren je prije svega činjenicom što se iza toga nije čulo gotovo ništa drugo, osim načelnog stava da bi iduće godine prihodi i rashodi proračuna morali biti uravnoteženi.

Ni do danas se naime ne zna što točno Vlada stavlja kao uteg na vagu predloženom zamrzavanju plaća i što su njena stajališta u odnosu na varijante rješenja za kojima se ovih dana poseže u drugim dijelovima svijeta. Ako je premijer na putu, kao što je ovih dana bio u Nizozemskoj, a nakon toga u Švedskoj, ministri kao da se hiberniraju do njegova povratka, kako ne bi iskočili s nečim što bi šef mogao ocijeniti pogrešnim ili promašenim.

O tome kako postupiti u uvjetima krize, od sviju kao da se čuje više nego iz same Vlade, a taj dojam teško da će potisnuti i formiranje ekonomskog vijeća od čak 16 članova. Vladin savjet broji ljudi gotovo koliko i sama Vlada. K tome, sastav je toliko raznorodan da će teško bez neke uže unutarnje jezgre dolaziti do zajedničkog stava.

Kako je sve dosad funkcionirala bez takvoga tijela, otvarajući se tek za brainstorming ekonomske struke tek pod pritiskom krize, a bez jakih spikera o ekonomskim pitanjima u vlastitim redovima, Vlada istodobno sugerira javnosti da sama nema dovoljno snage, da joj nedostaje stručna logistika i jasna orijentacija.

Besplatna lekcija iz liderstva u novim ekonomskim okolnostima neočekivano je došla iz male Kutine. Tamošnji gradonačelnik Davor Žmegač, o kojem se posljednji put čulo lani kad je spominjan kao potencijalni ministar, iznio je tri scenarija za moguću krizu. Ne ulazeći u detalje njegova plana, sigurno je ostvario pun pogodak barem u jednome. Pokazao je da u sustavu postoji čvrsta točka koja u svim varijantama drži konce u rukama, a to je ono što mnogi ovih dana žele vidjeti.