Ivo i Ivica spasili Hrvatsku

Ivo i Ivica spasili su Hrvatsku bijede i inflacije. Nacija može zadovoljno odahnuti. Zahvaljujući Todoriću, spašeni su od gladi, koja bi ih satrla ove jeseni i zime.

Dovoljno je skoknuti do nekog Konzuma, natrpati vrećicu u jednom od Todorićevih bezbrojnih marketa i zadovoljno konstatirati da su, umjesto 293, platili 250 kuna, koliko će famozna sindikalna košarica stajati nakon Konzumovih pojeftinjenja. Nitko se neće upitati ne bi li ta košarica, da je bilo pameti i razvojne vizije devedesetih, mogla objektivno stajati možda 150 kuna. Platit će koliko su Sanader i Todorić dogovorili i biti sretni.

"Prehrambeni car" neće dopustiti da njegovi podanici umru od gladi, a ako on usto malo i profitira, tko bi mu mogao zamjeriti. Njegova će se skladišta isprazniti, njegove državne subvencije, koje su lani iznosile 103 milijuna kuna, mogle bi se i povećati, zagrljaj s politikom bit će još tješnji, a 50 milijuna kuna, koliko će navodno "izgubiti" ovim pojeftinjenjem, već su davno otpisane i višestruko nadoknađene. No kada iza toga stoji najbolja namjera  sprečavanje da se globalna kriza prelije na hrvatske građane  o takvim sitnicama ne treba voditi računa.

I Sanader je dao svoj doprinos spašavanju. Kriza? Sanader tu riječ ne poznaje. Dovoljno je okrenuti nekoliko telefonskih brojeva i uvijek će se naći spasonosna formula. Kao što megapoduzetnici mogu zaprijetiti svakoj nejakoj vladi  u kojoj se i ministar poljoprivrede čudi gdje je nestala hrana  da će, ne udovolji li se njihovim ambicijama i poslovnim planovima, zatvoriti poduzeća i poslati radnike na ulicu te tako srušiti vladu, tako i Sanader uvijek može potegnuti pitanje njihova poslovanja i nakvačiti im na vrat poreznike i inspekcije pa je teško odbiti premijerovu ljubaznu molbu da se cijene malo snize.

Zahvaljujući Todoriću, ni Sanaderovi birači neće pomrijeti od gladi i, kupe li uz sve ostalo i njegov smiješak, koji ide uz priču o pojeftinjenju hrane i navodnom suzbijanju inflacije, mogli bi ga još koji put nagraditi svojim glasovima. Možda i doživotno. Todorić sigurno voli Sanadera na vlasti jer se s njim lijepo ko čovjek može dogovoriti, a i Sanader voli Todorića. Lijepo je znati da ima nekoga tko će mu pružiti ruku kad mu je teško.

Naravno, u nekoj normalnoj zemlji priča ne bi bila tako idilična. Ne bi Kerum bio jedini koji bi javno raskrinkao cjelinu tog odnosa. Istina, on je zainteresirana strana, ali nisu li to i sindikati i opozicija, kao čuvari interesa građana? No sindikati izgledaju kao da su vrlo zadovoljni spregom vlasti i vlasnika. Da se Todorić nije isprsio, od njih bi se očekivalo da izvedu narod na ulice. S takvom inflacijom i cjenovnim udarom, s plaćama koje već godinama ne pokrivaju normalni život, s radnicima koji rade za preniske plaće i bez egzistencijalne sigurnosti u drugim bi se zemljama prosvjedovalo, u nekima bi padale i vlade.

No nakon Todorićeva poteza usta su im začepljena, odahnuli su. Pa neće se valjda buniti na pojeftinjenja? Neće valjda narodu otvarati oči zamagljene groznicom kupovanja jeftinijih preskupih proizvoda? Jer dok je Todoriću važno da prežive kupci, Sanaderu da prežive njegovi birači, sindikatima je ipak važno da prežive radnici. Upravo tako, da prežive, a ne da žive. Jer živi su nezgodni. Imaju različite prohtjeve, gledaju dalje i žele više.

Počinju čak i misliti, okretati se oko sebe, tražiti bolja rješenja i, što je najgore, postavljaju nezgodna pitanja. Oni koji preživljavaju nemaju ambicija do napuniti trbuh jeftinijom hranom i tavoriti dalje. Takvi su, čini se, svima u Hrvatskoj najdraži. Hm da, rekla sam da bi i opozicija trebala imati neku ulogu u ovoj priči. Zaboravite. Opozicije u Hrvatskoj nema. Da je ima, valjda bismo čuli za nju.