Izbori i saborske mirovine

Revizija privatizacije, kažnjavanje pretvorbene pljačke, drastično smanjivanje dužnosničkih primanja i povlastica te rezanje ustavnih ovlasti predsjednika države – bile su četiri uporišne točke na kojima je sagrađena izborna pobjeda oporbe 2000. godine. U osvajanju birača pomoglo im je, dakako, i desetljeće HDZ-ove vladavine koja se bahatošću i generiranjem lopovluka popela na glavu čak i najvjernijim poklonicima stranačkog utemeljitelja i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Onakvo potonuće kakvo je prije sedam godina doživio iznutra rastrojeni HDZ bilo je i moguće samo zato što su im vlastiti birači u velikom postotku okrenuli leđa.

No, kako god bilo, postizborna perspektiva koju su nudile oporbene stranke, predvođene SDP-om, djelovala je izrazito privlačno. Lopovi će biti zatvoreni. Političari – i aktivni i umirovljeni – živjet će barem približno kao i prosječni građani, a predsjedničku autokraciju zamijenit će uravnoteženi parlamentarizam. No, u mandatu koalicijske vlade ta su obećanja ostvarena u tragovima. Privatizacija nije revidirana, oteto nije vraćeno narodu, pretvorbeni manipulatori postali su stupovi društva, dužnosničke plaće su uz teške muke smanjene za trećinu, a mirovinske povlastice nisu ni dotaknute. Koliko je dobro odrađen posao rezanja primanja, pokazuje i to što je odredba kojom je bivša vlast ukinula pravo na 0,5 posto po godini radnog staža za državne dužnosnike, pala na Ustavnom sudu kao neustavna.

Prvu fazu tranzicije u Hrvatskoj obilježava izrazit animozitet prema političarima. Istina, zazor prema političkoj klasi imaju i građani razvijenih zemalja EU, ali kudikamo manji nego u nas. Prosječni Hrvati svoje političare gledaju isključivo kao parazite koji ništa ne valjaju, ništa ne rade, ali imaju izvrsne plaće i mirovine. Zoran Milanović dobro je detektirao da će u takvoj atmosferi priča o ukidanju saborskih mirovina pasti na plodno tlo. I zato, ničim izazvan, najavljuje da će ih SDP kad osvoji vlast ukinuti, jer ih zastupnici ničim nisu zaslužili.

Sasvim je sigurno da nema rezona da u zemlji u kojoj je prosječna mirovina 1916,14 kuna, u kojoj 60.000 ljudi prima mirovinu manju od 500 kuna i u kojoj 131.000 ljudi starijih od 65 godina nema nikakvu mirovinu, tristotinjak umirovljenih sabornika i ministara prima gotovo 9000 kuna mjesečno. Pogotovo nema rezona da visoku mirovinu mogu ostvariti sa samo pola saborskog mandata, dakle za cigle dvije godine koje prolete prije nego čovjek trepne. Jednako tako nema rezona da zastupnici i ministri, dakle elitni dio političke klase, mogu otići u mirovinu deset godina prije običnih građana... Dakle, novi šef SDP-a je dobro detektirao da pitanje dužnosničkih mirovina jest politička tema na koju će birači, duboko frustrirani (ne)kvalitetom domaćih političara, reagirati.

Što onda ne valja? Pa, možda jedna sitna – ali za vjerodostojnost cijele priče bitna – pojedinost. Narodnjak  Dragutin Lesar je prije pune tri godine, naime, u Sabor uputio zakonski prijedlog kojim je dužnosničike mirovine htio vratiti u redoviti mirovinski sustav, te povlaštenu političku kastu ujednačiti s narodom. Međutim, ostao je osamljen. I lako za to što ga nije podržao HDZ. Ipak je Lesar oporbenjak, pa je iluzorno očekivati da mu Sanader plješće. No, uz Lesara nije stao ni SDP. Spustili su poglede, praveći se kako ih se ta stvar ne tiče. Netko će reći da je to bio Račanov, a danas imamo Milanovićev SDP. No, niti je SDP prestao postojati s Račanom, niti se ponovno rodio s Milanovićem. Kad je riječ o dužnosničkim mirovinama, jedina je razlika u tome što su prije tri godine izbori bili daleko.