Josip Torbar i Ivo Felner darivali su Hrvatsku 
bez pompe

Ovih je dana u Hrvatskoj stidljivo objavljena vijest da je umro Josip Torbar, prvak Hrvatske seljačke stranke, nekadašnji hrvatski emigrant, bivši saborski zastupnik. Jedan je to od Hrvata koji su bili vrli domoljubi, ali nikada nisu pripušteni među onaj dio političke elite koji donosi najvažnije odluke. Torbara sam upoznao prije desetak godina na nekom okupljanju, mislim da je to bilo u organizaciji agilnog zaprešićkog ogranka Matice hrvatske, na kojem je bila i pjesnikinja Vesna Parun. Torbar, koji je duga desetljeća proveo izvan Hrvatske, razveselio se tom susretu i zapitao pjesnikinju objavljuje li i dalje, na što je ona iz svoje velike torbe izvadila nekoliko recentnih zbirki poezije koje je sama objavljivala i sama prodavala baš kao što kumice na placu prodaju svoje voće i povrće. I dok je većinu tih zbirki zapravo ispoklanjala znanima i neznanima s rimovanim posvetama i autogramima, Torbar je vrlo džentlmenski u stotinki sekunde kupio zbirke, pomalo i potresen činjenicom da vrhunska pjesnikinja mora sama objavljivati svoje stihove i onda još te knjige prodavati svojim suvremenicima. I u tom činu Torbar je, a tada je bio saborski zastupnik, pokazao plemenitost duše koju je još zornije pokazao kada je bio među utemeljiteljima Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Učinio je Torbar vjerojatno još puno sličnih gesta, podržao puno potrebnih i važnih akcija i projekata kojima nisu trebali Hrvati koji se busaju u prsa, a trguju državnim vlasništvom ispod stola, nego časni ljudi koji su u životu svojim sposobnostima, i to u bijelome svijetu, zaradili novce koje su onda bili voljni pokloniti svojoj domovini za njene javne potrebe. Na žalost, bojim se da ljudi poput Torbara nikada neće dobiti mjesto u hrvatskom medijskom prostoru koje zaslužuju.

No, Torbari u Hrvatskoj, iako mi hrvatsku sadašnjost vidimo odveć crno, nisu tako velika rijetkost. Upravo je ovih dana svečano, uz sudjelovanje predsjednika Republike u Dubrovniku, otvoren obnovljeni ljetnikovac Bunić-Kaboga u Rijeci dubrovačkoj. Za njegovu obnovu skrbila je Fondacija Batahovina kojom je rukovodio Ivo Felner, umirovljeni doktor kemijskih znanosti koji je mirovinu zaradio u Švicarskoj, a zapravo je potomak obitelji Kaboga kojoj je ljetnikovac oduzet nakon Drugog svjetskog rata. Felner je našao anonimnog darivatelja koji je za obnovu ljetnikovca, u čiju su kapelicu nedavno pokopani i posmrtni ostaci obitelji Kaboga, darovao tri milijuna eura. Felner, koji u Dubrovniku više nema nikakvih nekretnina, pa kada dođe u taj mitski grad mora odsjesti u hotelu, s pravom je dobio odlikovanje od predsjednika Josipovića, a dobio je i podosta medijske pažnje, premda za njom uopće ne pati. No, dokazao je da ima i Hrvata koji Hrvatskoj nešto žele i dati, a ne samo od nje nešto uzeti. Ivo Felner, kao i Josip Torbar, primjeri su ljudi koji su živjeli u inozemstvu po pravilima koja su i stroga, ali i predvidiva. Živjeli su u zemljama u kojima se cijeni rad i u kojima je rad glavno i presudno mjerilo uspjeha i probitka. U tim zemljama njihovi stanovnici od države ne očekuju samo oslonac i beneficije nego tim državama rado daruju i svoje znanje i svoja materijalna dobra. Na taj način društva idu naprijed, a ne natrag. Na žalost, u Hrvatskoj, koja više nije maloljetnica, još nisu stvorene elite koje bi radile isto ono što rade ili su radili Felneri i Torbari. Naše elite, i ne samo političke, još uvijek od Hrvatske samo uzimaju, pa su primjeri poput Felnerova ili Torbarova (a tu je i Stipan Bilić Prcić koji je isto velikodušno darivao Zakladu HAZU) dobar putokaz i za one koji su se skrasili u Hrvatskoj, ali ne mare za javne interese, nego sve trpaju u obiteljske kase i novčanike.