Josipović - predsjednik regije

Da se Ivo Josipović ne doima pametnim čovjekom vjerojatno ne bi ni postao hrvatskim predsjednikom. Niti bi bio najpopularnijim našim političarom. Popularnim još i više nakon posjete Sarajevu, odnosno Banjoj Luci. No usprkos rastu Josipovićeve popularnosti, unatoč tome što se doima pametnim čovjekom, poslije njegove posjete susjedstvu, to se baš i ne bi moglo reći i za njegovu „regionalnu politiku“. U Sarajevu je obnovio staru priču, stereotip o hrvatskoj krivnji za „podjelu Bosne“, a u Banjoj Luci povladio stereotipu o „jednakoj krivinji“, zapravo amnestirao velikosrpsku krivnju za rat.

Priča o „diobi Bosne“ postala je negativnim političkim mitom, kojim se krive i Hrvati i Hrvatska. Usprkos činjenicama. Jer, iznova je za ponoviti, da su svi politički planovi tzv. međunarodne zajednice kojima je ona kanila, ili hinila, spriječiti, pa zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini, ujedno bili i planovi njezine teritorijalno-političke podjele.

U svim tim razgovorima o diobi BiH sudjelovali su i Hrvati. Mogućnost diobe BiH tada je bila legitimna. Kao i hrvatsko sudjelovanje u tim planovima. Ali u konačnici Hrvati nisu podjelili Bosnu i Hercegovinu. Da su je mogli dijeliti sigurno je ne bi podijeli kako je danas podijeljena. Podjelili su je moćni svjetski licemjeri koji u početku nisu htjeli, ili znali, zaustaviti velikosrpsku agresiju (ni na Hrvatsku, ni na BiH), koji su na koncu agresore nagradili s pola Bosne i Hercegovine, a čiji politički nasljednici danas hvale „regionalnu politiku“ Ive Josipovića.

Josipović je posjetom Banja Luci napravio simetriju krivnje. Amnestirao je srpsku agresiju, i dao državni legitimitet Republici Srpskoj. Priče o „nedjeljivosti Bosne i Hercegovine“, i o tome kako RS „nije država“ mogu se, kao argument, objesiti mačku o rep. Ako ta RS nije država zašto onda Josipovićev banjalučki domaćin, Milorad Diodik, također u ime te toliko hvaljene „regionalne suradnje“ i „bolje regionalne budućnosti“, ne ode recimo u posjet Kosovu?

Ako to već ne želi, ili ne može, Josipovićev prijatelj, Boris Tadić. No zašto bi Dodik učinio što i Josipović? On nema ambiciju da ga se prepozna kao regionalnog lidera. Njemu je jedino politički važno sačuvati ono što su mu u političko nasljeđe ostavili Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Odnosno održati ono što su (bosanskim) Srbima kao samo njihovo potvrdili svjetski moćnici. Koliko je pak cinizma i bestidnosti u tome grozomornome poklonu najzornije je po tome što je u poklonjome zemljištu čak i jedna Srebrenica!

U Srbima darovanom dijelu BIH danas i nema Hrvata i Bošnjaka. Ali nema za njih brige. Josipović je s Dodikom dogovorio njihov mogući povratak! Kada se sada navale vraćati bit će to prava seoba naroda. Nešto nepoznato još od seobe starih Slavena. Kao da protjerani ne znaju tko ih je protjerao, i kuda bi se vraćali! Koliko je to Hrvata naš predsjednik, vidio u Derventi, i osim biskupa Franje Komarice u Banja Luci? Nigdje nikog, a sada bi se nakon nakon njegovog razgovora s Dodikom nešto kao moglo stubokom promujeniti i nastati revolucija?

To što se Ivo osipović u Derventi s predstavnicima B-H hrvatskih političkih stranaka sastao u crkvi sv. Jure, nije posljedica njegove agnostičke dobrohotnosti, kako to podmeće jedan novinski krivotvoritelj, nego upravo posljedica pravog položaja Hrvata u RS, koji se s Josipovićem nisu imali nigdje sastati osim u crkvi. Hvaliti pak Josipovića da je „za sto dana za BiH učinio više nego Mesić za deset godina“, zapravo je pohvalnije za bivšega nego za sadašnjega predsjednika. Josipović se za sada više doima kao „regionalni lider“, nego kao hrvatski predsjednik. Usprkos tome, u Hrvatskoj, gdje se uglavnom sporo pamti a brzo zaboravlja, popularnost mu raste!