Tu (u Večernjaku) i tamo (na HTV-u i u Hrvatskom listu) napisao sam i izgovorio poneku kritičnu riječ o prvih sedam predsjedničkih dana dr. Ive Josipovića. Stoga je pošteno i pravedno da sada napišem i nekoliko pohvalnih riječi u prigodi njegove želje ili odluke da vlastito osiguranje smanji na „minimum“.
Dakako, pojam „minimum“ ovdje ne upućuje na to, kako javno tvrde nostalgični zagovornici faraonskog modela osobne zaštite ranijih i sadašnjih vrhovnika (Tuđmana, Račana, Mesića, Sanadera, Kosorice i drugih), da se naš treći predsjednik želi miješati u odgovorni zanat tjelobranitelja (usput: engleski pojam „bodyguard“ pogrešno je pretvoren u hrvatsku „inačicu“ tjelohranitelj jer bi mu bliži bio pojam tjelobranitelj) ili, ne daj Bože, da mazohistički želi ugroziti osobnu i obiteljsku sigurnost.
Postojeći sustav osobne zaštite hrvatskih političara stvoren je u vremenima prijetećeg vojnog (JNA) udara, rata i velikosrpskog terorizma 90-ih godina prošlog stoljeća, a imao je i elemente Titove sigurnosne pompe (nije nikakva tajna da je dr. Franjo Tuđman bio fasciniram stilom vladanja Josipa Broza i da je zbog toga angažirao njegova šefa „kabineta“ Berislava Bere Badurinu kao savjetnika za osobni sigurnosni i ini protokol). Doba mira, ali i teške gospodarske prilike, potpuno opravdavaju intelektualni i politički napor dr. Ive Josipovića da vlastito osiguranje smanji na sigurnosno nužni minimum.
Taj njegov napor mogao bi imati pozitivni lančani učinak jer je u hrvatskoj broj „štićenih osoba“ naprosto prevelik, broj njihovih tjelobranitelja prevelik, a troškovi zaštite (plaće osoblja, vrijednost vozila i opreme i ostali troškovi) previsoki u svakoj međunarodnoj usporedbi.
Osobna osiguranja u hrvatskoj politici u tom su pogledu već desetak godina više položajni (statusni) simbol i jedan od bitnih pokazatelja osobne važnosti (u vlastitoj obitelji, selu, gradskoj četvrti i javnosti), a manje su izraz racionalne prosudbe o stvarnim sigurnosnim ugrozama političara.
Pompozna, faraonska osobna osiguranja hrvatskih političara u mnogim su prilikama poprimala karikaturalne obrise i izazivala skrivene podsmijehe njihovih europskih kolega.
Dobro je stoga da je predsjednik Josipović na naoko manje važnom području, kao što je područje osobne zaštite, odlučio dovesti u pitanje model „faraonske vladavine“ kojem su podjednako robovali njegovi prethodnici Tuđman i Mesić i njihovi brojni klonovi na nacionalnoj, županijskoj i lokalnoj razini. Josipović je odlučio dovesti u pitanje jedan od mnoštva stereotipa ili iracionalnih uvriježenih mišljenja koje Matt Miller naziva, u uspješnici tog naslova, „Tiranijom mrtvih ideja“. Pompozna, faraonska osobna osiguranja tek su jedna od mnoštva „mrtvih ideja“ koje su, na žalost, i te kako žive u našim javnim raspravama o svemu i svačemu.
O posrnuloj ekonomiji, poduzetništvu, pravnoj državi, državnoj upravi, zdravstvenoj zaštiti i svemu drugome. Hrvatska je javnost prostor stalne reciklaže mrtvih ideja i zbog toga Josipović zaslužuje pohvalu za napor da jednu od njih pošalje na – povijesno odmorište
Pa to kaj Josipović ne treba veliko osiguranje je normalno. Taj se čovijek ,u to sam sigurna NE BUDE NIKOM ZAMJERIO. Kaj se mene tiće nek ima osiguranje \"do neba\" ak\' zna raditi posao.Samo to vam je kao u privredi..Kad dođe neki \"veliki direktor\" onda kad ne zna delati..e tad počinje ..kad je tko došao na posao, koliko traje pauza ..i sve tak nebitne stvari ..JER ONO BITNO NE ZNA