Kako biti uspješan proizvod

Je li biraču važnije ono što je Vesna Škare-Ožbolt učinila na svom licu da bi postigla mladolik izgled ili kako bi se obračunala s korupcijom u državi? Hoće li birače više privući film u kojemu šef pravaša plače dok se prisjeća topline rijetkih blagdanskih susreta kad mu je otac dolazio iz Njemačke, a majka blistala srećom unatoč siromaštvu u kojemu je podizala malog Antu i njegova brata ili će ih više privući Đapićev stav o prodaji nekretnina strancima?

Bi li birači radije čitali, samo njegovoj obitelji i bliskim prijateljima poznate detalje o liječenju Ivice Račana ili gospodarski program SDP-a? Je li im bitnija informacija da je Đurđa Adlešić darovala svoju kobilu u humanitarne svrhe jer nakon operacije tumora ne smije jahati ili kako bi liberali ukrotili divlji kapitalizam?

U svakodnevnom životu političara  a u izbornoj godini pogotovo  važno je apsolutno sve. Birači vole vidjeti da su njihovi izabranici kao i oni, da imaju iste strahove i veselja, da se brinu da im djeca ne zastrane, da su kao simpatični susjedi s kojima ćaskaju preko dvorišne ograde... I prodaja vlastite privatnosti biračima ubraja se u profesionalnu politiku.

No, za kvalitetan odabir biračima bi trebale biti važnije činjenice koje se tiču njihova djelovanja od obiteljskih fotografija i sentimentalnih ispovijesti političara te spremnosti da zauzmu pozu običnog čovjeka pred objektivom fotoaparata. U javnom prostoru Lijepe naše politika se ponajprije nudi kao namještena fotografija ili kao gluma. Puno manje kao ozbiljna debata o postizbornoj budućnosti.

U svijetu marketinga politika se kreira kao kazališna predstava u kojoj je najvažnije da kulise budu privlačne, kostimi pomno izabrani, kretnje uvježbane, smiješak blag i pun razumijevanja... Jer, vrijeme revolucionarnih političkih promjena bilo je prije 16 godina. Danas je politika zanat u kojemu majstori kreiraju blistave proizvode sjaj kojih će početi tamnjeti tek poslije izbora.

Ideološke razlike među strankama su izblijedjele, programi su im vrlo slični, tvrde i političari i politolozi. Možda je to razlog što se biračima danas ponajprije nude dobro dizajnirani marketinški proizvodi, koji za potrebe kampanje rado zauzmu pozu običnosti, a ako treba, mogu progovoriti koju i o programu. Čini se da je politika danas sve prije nego program i vizija.

Političari kažu da im smeta što je tako. Ljute se da je politika u Hrvatskoj zanimljiva samo ako je svedena na bizarnost, galamu, aferu, podmetanje... U medije mogu, žale se, samo ako jedni drugima viču da su lažljivci, mutikaše i lopovi ili ako se slikaju u svojoj kupaonici, dok njihovi programi nikoga ne zanimaju. No, nije poznat nijedan slučaj političara koji je odbio slikati se sa svojim psom, pozirati u svom vrtu, skuhati nešto pred kamerama...

No, nije to glavni problem hrvatske politike. I u starim demokracijama političari su dio konzumerističkog svijeta. Poziraju da su obični, glume da su simpatični, prodaju svoju intimu... U Hrvatskoj je problem što se čini kako politikom dominira laž ili, blaže rečeno, izbjegavanje istine. Čini se da su birači postali ravnodušni, pa se koncentracija skrivanja činjenica i neiskrenosti u politici samo pojačava. Ivo Sanader je, na primjer, puno učinio za politički razvoj društva.

No, mogao je učiniti puno i za postavljanje standarda u politici da je, na primjer, odgovorio koje satove ima, kad ih je i kako stekao. On to nije učinio. Je li to zato što ga je iritirao oporbeni pritisak ili zato što mu nije odgovaralo da se to zna? Svatko može zaključiti što hoće. A Sanader valjda misli da je, bez obzira na to, on ionako uspješan proizvod.