Da Nikola Tesla nije “izumio” televiziju i inu elektroniku, vijest da je Kosovo proglasilo samostalnost vjerojatno bi u Hrvatsku kasnila i dva-tri dana.
Bi li ta dva-tri dana iz te hipotetičke situacije bila dovoljna i aktualnoj hrvatskoj politici da Hrvatskoj javno kaže što joj znači činjenica kosovske samostalnosti? Ovako je televizija političarima izgleda oduzela važno vrijeme. Političari su govorenje o Kosovu i Srbiji prepustili medijima, pokušavajući ona spominjana dva-tri dana dobiti osluškujući što će reći EU.
To što je HTV jednog reportera poslala u Beograd, a jednog u Prištinu, odnosno Kosovsku Mitrovicu, uz svoje profesionalne razloge, djeluje nekako i politički. Ne u smislu neke političke direktive, nego više modelski. I televizija i vlast ponašaju se po sličnom modelu, po “teoriji ekvidistancije”. Za televiziju je taj odmak uvijek dobrodošao. Za politiku puno rjeđe.
Usprkos tome što dvije članice Vijeća HRT prigovaraju televizijskom uredništvu da glede zbivanja s Kosovom i Srbijom “nisu prepoznali važnost događaja”, što je televizija trebala učiniti pa da njezine vijećnice budu zadovoljne? Povazdan imati uključene kamere po Beogradu i Prištini, imati izravne prijenose srbijanske i kosovske svakodnevice? Kritike vijećnica bile bi uvjerljivije da su, umjesto utvaranja da su stručne za globalnu geopolitiku i regionalne peripetije, kritizirale HRT zašto netko nije pozvao kompetentne osobe da javno kažu što je Hrvatskoj činiti u ovoj politički i strateški sasvim novoj situaciji, kako se postaviti i prema Kosovu i prema Srbiji.
Kad već nitko od vlasti nije našao shodnim i potrebnim da se pojavi na ekranu i kaže što se očekuje, mogli su to učiniti stručnjaci. Ovako, predsjednik Mesić najavi da će Hrvatska među prvima priznati Kosovo, a novi ministar vanjskih poslova Jandroković da će se čekati kako EU kaže! Unatoč tome što ministrova izjava još jednom pokazuje ovisnost hrvatske politike, možda je takvo ponašanje u ovom slučaju i najumjesnije. Jer, situacija i nije jednostavna.
Hrvatska ima neke sentimentalne razloge da što prije prizna Kosovo, ali i mnoge praktične razloge da to zbog Srbije učini što kasnije. Hrvatska bi zapravo rado priznala Kosovo, ali da to Srbija ne dozna! Ako požuri priznati kosovsku neovisnost, Hrvatska se boji za svoja ulaganja u Srbiji, plaši se srpske odmazde. Opet, ako među posljednjima prizna Kosovo, izgubit će i simpatije i priliku za poslove na Kosovu. Hrvatskoj nije lako i zbog drugih razloga. EU je stalno nekim novim uvjetima drži na distanciji, i ne želi.
A iza leđa, u Srbiji, već se smješta Rusija. O tome što je Hrvatskoj činiti u takvom položaju, između nepopustljivog EU i jake Rusije, naše političke elite – šute!? Istodobno dok postoje simpatije hrvatske politike za kosovsku samostalnost, javlja se i neko suosjećanje za Srbiju zbog gubitka Kosova. No tim suosjećanjem Srbija neće ništa dobiti. Kosovo jest u konačnici izdvojeno iz Srbije voljom svjetskih interesa – ali njega su iz Srbije još odavno istjerala bahatost i represivnost srpskih političkih elita. Od kralja Petra I. i Vase Čubrilovića, od Aleksandra Rankovića do Slobodana Miloševića. Kosovo ne vrije politički od 1980-ih, ono vrije odavno.
Srbija bi se napokon morala suočiti sa svojom prošlošću i napokon sama sa sobom i Kosovo shvatiti kao “istočni grijeh” svojih političkih elita. Kakve sentimentalne razloge glede “jadne Srbije” može imati Hrvatska nakon rata kojim je trebala nestati? Status Kosova je već određen “višom voljom” i Srbija to zna, pa joj hrvatsko priznanje Kosova može biti samo izlika za nešto. Pa nije Hrvatska niti isprovocirala niti osamostalila Kosovo!