Kako je don Ivan postao pop(ulist) Grubišić

Informacija koju su objavili iz Splitske nadbiskupije da je Vatikan spreman čak na najrigorozniji potez i don Ivanu Grubišiću skinuti ono “don” ispred časnog imena, nikoga zapravo nije iznenadila. Između don Ivana i crkvenih vlasti, kako otprije onih u Splitu, a sada evo i ovih u Vatikanu, napeti odnosi nikako se ne smiruju, štoviše, napinju se do puknuća. A ono je, čini se, sada jako blizu. Javnost ima podijeljene osjećaje i misli pa, dok jedni optužuju crkvenu vlast da je rigorozna i bešćutna, drugi shvaćaju da se radi o posve normalnom procesu prema neposlušnom svećeniku (bez obzira na to što je sada u mirovini), tj. da svaki svećenik jako dobro zna koje granice može u svome poslanju (i koliko puta) prijeći i kada će biti suočen s manjim ili većim sankcijama.

I don Ivan Grubišić to jako dobro zna. I odlučio je ići upravo tim buntovničkim putem. Međutim, taj je njegov put sada ipak nešto drukčiji nego prije, dok je bio aktivni svećenik. Em je s jedne strane u mirovini, em je s druge do grla u politici. Mnogi se zbog toga pitaju je l’ to isti onaj don Ivan otprije nekoliko i više godina pa se dvojba oko njegova novoga poslanja dodatno produbljuje.

Dakako, ona biva sve većom i većom ako se vidi da ga jednakom strašću snube i SDP i HDZ na osnovi nekih svojih anketa, jer su nanjušili don Ivanovu lokalnu popularnost, pa će mu zacijelo nuditi brda i doline, tj. svu vlast svih kraljevstava ovoga svijeta, ne bi li se oni uz njegovu pomoć popeli na vlast u Splitu i okolici. Nude mu to ne kao osobi posvećenoj svetim sakramentom svećeničkog reda, pa čak ni katoličkom intelektualcu i teologu, nego isključivo kao poželjnoj popularnoj figuri (čak ni kao političaru jer iza njega nema još nikakva politička traga osim pukog ulaska u Sabor) i na taj način ne potpiruju ništa drugo nego običan populizam. I pretvaraju don Ivana u “pop” Ivana, tj. populista Grubišića. A on se upinjao svoju karizmu svih godina svoga svećeništva stjecati na polju intelektualnog elitizma i intelektualne neovisnosti! I kao takav stekao je glas svojevrsnog opozicionara i u Crkvi i u društvu, odnosno mnogi su njegovi istupi prepoznati kao glas zdravoga razuma u ludom vremenu u kojem živimo. Odatle, dakle, njegova popularnost. Dakako, ona nikada nije svoje čvrsto uporište imala u samoj Crkvi i nikada ondje nije rasla premda je don Ivan govorio često upravo o identičnim problemima o kojima šuškaju i kašljucaju crkveni kružoci. No, oni to čine tajno, a on je činio javno, pa je dospio na glas crkvenog oporbenjaka ma što god to značilo, jer bi Crkva, de facto, uvijek trebala biti opozicijom u svijetu u kojemu živi, naprosto zato što se ne može pomiriti s nepravdom, nemoralom i bezakonjem ma koliko legalni bili. Osim ako je se ne potkupi, naravno. Ali to je uvijek kratkoga vijeka.

Pred don Ivanom je sada dilema: ostati “don” s titulom štovana gospodina ili “pop” s političkom zakačkom populističkoga zadaha. Ta dilema nije samo pred njim nego i pred svim njegovim štovateljima i mrziteljima, prijateljima i neprijateljima, prema kojima don Ivan Grubišić ima moralnu obvezu jasne deklaracije, a ne skrivati se iza oksimorona da on nije političar jer nema političku stranku, nego udrugu koja ga je lansirala u Sabor. To su priče za malu djecu. I svjestan ih je i sam don Ivan. Samo je pitanje hoće li imati snage procijeniti budućnost u ovome trenutku. Jer budućnost u kojoj bi ga mogli odbaciti njegovi sadašnji politički “prijatelji” mogla bi biti mnogo bolnija od prošlosti u kojoj su ga odbacili mnogi njegovi dojučerašnji crkveni kolege.