Prije nekoliko dana, tražeći što se sve o nama piše uoči ulaska u EU, naišao sam na zanimljiv tekst o stanju u javnoj upravi u Hrvatskoj. “Prošećimo se sudovima. Kakva li užasa!”, navodi autor, očito sklon tabloidnim rečenicama s malim brojem riječi. I nabraja: “Propust i pokvarenost u sudskih izvjestitelja, pristranost u sudaca, odluke neusklađene, sumnjive presude, zakašnjela izvršenja…“
Dobro, sve je to možda čak i točno. Ponegdje je, iako ne baš svugdje i ne na svakom pojedinom sudu, slika hrvatskoga sudstva zaista takva. Ali, zar baš moraju o nama tako kritički pisati razna piskarala na internetu?
“Odobrene uknjižbe i predbilježbe u zemljišnim knjigama onome koji nije pokazao nikakvih vjerodostojnih isprava”, nastavlja se u tekstu. “Odobrene zapljene i uhićenja bez razloga, jednostavno da se zadovolji nasilnik…”
Znamo, ima takvih slučajeva, ali zar se nismo u pregovorima s EU reformirali i poboljšali učinkovitost sudstva? Zar ne možemo čuti nešto pozitivno uoči ulaska u EU? I tko je taj autor koji piše o našim sudovima kao hodnicima užasa? Može li se njemu odrezati veća stopa poreza na takvo žutilo? Tom Stopard, britanski pisac češkog podrijetla, jednom je izjavio: “Ja nemam ništa protiv slobode tiska. Ono što ne mogu podnijeti su novinari”. Možda je ta izreka uokvirena na nekom zidu u Banskim dvorima. Možemo li je primijeniti na citiranog klevetnika hrvatskih sudova?
Ne možemo jer je čovjek odavno mrtav. Njegove riječi i dalje žive, njegove opaske o hrvatskim sudovima još su aktualne, ali čovjek je umro davne 1825. godine. Pismo imaginarnog dvorskom savjetniku, iz kojeg su citirani dijelovi o sudstvu, Josip Voltić napisao je u Beču 14. ožujka 1789., prije skoro četvrt tisućljeća. (To njegovo pismo možete u cijelosti pročitati na blogu Bugačica koji uređuje dvoje hrvatskih povijesničara.)
E, sad, s obzirom na napadnu sličnost Voltićevih riječi s onim što na hrvatskim sudovima imamo i dan-danas, pravo je pitanje jesu li se sudovi u Hrvatskoj tako malo promijenili u protekle 224 godine? Ili su Hrvati i nekad i danas bili pretjerano skloni negativnom portretiranju onoga što je, objektivno, težak sudski posao?
U procesu pristupanja Europskoj uniji hrvatsko pravosuđe nedvojbeno je postalo bolje, nezavisnije i učinkovitije. Je li postalo savršeno? Nije. Hoće li na hrvatskim sudovima i unutar EU biti propusta? Hoće. No, uskoro bi se u čitavoj EU trebao uvesti stalni nadzor vladavine prava i učinkovitosti sudova u svih 28 članica. Rezultati svake zemlje bit će mjereni u tablicama i postoji realna opasnost da Hrvatska od svih 28 zemalja bude pri dnu te tablice. Zato i nakon ulaska u EU treba nastaviti reforme započete u pravosuđu, povećati učinkovitost sudova i jačati vladavinu prava.
Nažalost, proteklog je tjedna i aktualni ministar pravosuđa dao svoj doprinos kaosu, propustima i neusklađenim odlukama koje se u hrvatskom pravosuđu ponekad brže gomilaju nego što se otklanjaju. Prijedlog zakona koji bi, kako je zamislio Orsat Miljenić, oslobodio Hrvatsku obveze ispunjavanja europskog uhidbenog naloga za kaznena djela počinjena prije 2002. predstavlja vjerojatno najnepripremljeniji zakon koji je ikad došao u Sabor. Od početka je jasno da pravila EU o europskom uhidbenom nalogu ne ostavljaju mogućnost traženja takvog izuzeća. Postojala je, doduše, takva mogućnost u vrlo ograničenom vremenskom razdoblju kad su se propisi o tom nalogu donosili. I zato pet zemalja EU doista ima takvo izuzeće. Jer su ga tražile onda kad su se propisi donosili. Ali nakon što su propisi doneseni, takvo izuzeće više nije moguće tražiti. I zbog toga je članak 81. Miljenićeva prijedloga zakona u potpunom neskladu sa stvarnošću i s onim što je moguće učiniti.
Ne trebaju tu nikakve “konzultacije s Bruxellesom” kad je tekst odluke Vijeća EU o europskom uhidbenom nalogu kristalno jasan i kad će vam Komisija na upit o objašnjenju tog teksta vrlo brzo odgovoriti. Kao što je, uostalom, odgovorila i na upit Večernjeg lista, što smo objavili početkom prošlog tjedna. Kako se dogodilo da čitavo jedno ministarstvo i Vlada predlože nešto što uopće nije moguće uvesti, da jedan saborski odbor to prihvati, a da ih nitko u čitavoj proceduri ne podsjeti na stvarnost koja je u neskladu s njihovim neostvarivim željama? To je pitanje na koje bi ministar trebao dati jasan odgovor, a ne dodatno zamagljivati stvari lakonskom tvrdnjom da “traju konzultacije” s Bruxellesom.
>> Ministarstvo pravosuđa: Zastara još nije nastupila za Perkovića