Kako pobjeći od kriminala i korupcije

Mnogi se slažu da Hrvatska tijekom Domovinskog rata nije dovoljno uspješno promicala svoju istinu u svijetu i slala jasne poruke o srpskoj agresiji koja u Europi nije viđena od Drugoga svjetskog rata. Suprotna je strana bila spretnija u medijskom ratu, kao i u širenju laži koje su nekima u svijetu često bile draže od istine.

To je razdoblje iza nas, ali iz njega je, uvjeravaju me newyorški novinari, profesori i predstavnici PR agencija, trebalo izvući pouke i naučiti da nam nitko neće posvetiti pozornost ako se sami ne znamo predstaviti, pa i pohvaliti svojim uspjesima. Tako mi odgovaraju kad ih, možda naivno, upitam zašto više ne pišu ili ne govore o Hrvatskoj.

Mi koji živimo izvan Hrvatske često komentiramo može li se naša zemlja bolje predstavljati te se potruditi da u New York Timesu i drugim američkim tiskovinama ne objavljuju članke samo o kriminalu i korupciji te povremeno o turističkoj ponudi? Netko bi trebao znati, razumjeti, prepoznati na koji se način pozitivne teme o Hrvatskoj mogu prodati američkim novinarima jer nije dovoljno čekati da oni sami nazovu i tada dati samo osnovne informacije, reklo bi se, bez duše i strasti.

Koliko god mi sami bili nezadovoljni nekim pojavama i zbivanjima u političkom i gospodarskom životu Hrvatske, a često u nabrajanju negativnosti pretjerujemo, kao da smo sami sebi neprijatelji, toliko ima i dobrih vijesti i priča koje čekaju da ih ispričamo.

Vjerojatno iz daljine sve izgleda jednostavnije, ali nije potrebno puno mozgati kako bi se zaključilo da nestalno članstvo Hrvatske u Vijeću sigurnosti nismo medijski dovoljno iskoristili. Taj uspjeh hrvatske politike i diplomacije gotovo se nigdje više ne spominje ni u domaćem tisku, kao da je to potpuno normalna pojava i kao da ćemo nakon dvogodišnjeg mandata postati stalnom članicom tog političkog tijela Ujedinjenih naroda.

To da sudjelujemo u donošenju političkih odluka na svjetskoj pozornici samo je po sebi važna vijest, a težinu dobiva još više ako se usporedimo sa susjedima Srbima. Ako su u promidžbenom smislu početkom devedesetih bili prodorniji, danas, na kraju prvog desetljeća 21. stoljeća, daleko su iza nas u svemu i zašto to otvoreno ne kazati barem onim novinama i novinarima koji su Hrvatsku uvijek stavljali iza Srbije. Dok Hrvatska sjedi u Vijeću sigurnosti, Beograd se već drugu godinu bezuspješno trudi na East Riveru osporiti neovisnost Kosova.

U Hrvatsku je prošle godine službeno doputovao predsjednik Bush dok su Srbi palili američko i hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu demonstrirajući protiv međunarodnog priznanja Kosova. Hrvatska je prošlog mjeseca primljena u NATO i na summitu se naš državni vrh susreo s novim američkim predsjednikom Barackom Obamom. To je trebalo predočiti Amerikancima makar i preko plaćenog novinskog oglasa i članka, što čine druge zemlje. Investiranje u takvu promidžbu vraća se poslovnim investicijama, jer kapital je sigurniji tamo gdje je NATO, te povećanim brojem turista.

U isto vrijeme srpski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić šeta po Havani i Kubancima poručuje kako želi da se 50 godina postojanja pokreta nesvrstanih 2011. godine proslavi u Beogradu jer je Tito bio prvi generalni sekretar. Brijune nije spominjao, ali je zahvalio svim zemljama koje nisu priznale Kosovo a članice su nesvrstanih. Ima još puno toga čime bi se Hrvatska mogla hvaliti u svijetu, od zaliha vode i čistog mora do stručnjaka i umjetnika u zemlji i onih koji su u inozemstvu napravili uspješne karijere.

Tek kada pozitivni duh o tome koliko vrijedimo i možemo prevlada u Hrvatskoj, prelit će se i preko granice. U tome je velika odgovornost političara i medija, a tek onda na scenu može stupiti i diplomacija.