'Kino Lika' u raljama kapitalizma

U kojim se uvjetima hrvatski film može domoći besplatne reklame ili skupih naslovnica? Odgovor je jednostavan: samo ako izbije skandal. Skandali su postali omiljen način za privlačenje pozornosti, a to nije nikakva hrvatska izmišljotina. Ta se metoda koristi posvuda već stoljećima, ali je u tranzicijskoj Hrvatskoj poprimila divovske razmjere.

Najnoviji slučaj stvoren je oko filma "Kino Lika" Dalibora Matanića. Film je nastao po knjizi živopisnog Damira Karakaša koji ama baš nikada i nigdje ne zaboravi spomenuti svoje ličko podrijetlo.

I kada se već i strogi sveučilišni profesori i ozbiljni pisci pitaju zašto se hrvatska kinematografija tako strastveno bavi bosanskim temama, eto im sada jedna originalna, lička tema. Ili bolje rečeno, pravi osinjak i tema i dilema upakiran u film koji je tek nakon nedavne zagrebačke premijere izazvao niz medijskih reakcija, iako ga je već vidjela publika u pulskoj Areni, i to bez ekshibicionističkih reakcija.

No, ako se zna da statistika ne ide u prilog prikazivačima filmova, a onda i cijeloj i ne tako nemoćnoj hrvatskoj filmskoj industriji, događanja oko "Kina Lika" nikoga ne bi trebala iznenaditi. Jer, prošle su godine strani i domaći filmovi ostali bez 200.000 posjetitelja, tvrdi Državni zavod za statistiku. Hrvatska sada ima 89 kinematografa, broj predstava povećan je lani u odnosu na 2006. godinu 4,5 posto, ali gledatelja je bilo manje sedam posto.

U cijelom tom statističkom košmaru svaki se film, napose domaći, mora i te kako pobrinuti za vlastitu promociju. A ako se u promociju umiješaju i neki drugi, kao što je to za Matanićev film učinio don Anđelko Kaćunko ili pak javnosti gotovo nepoznato Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava, kud ćeš bolje.

Tako je don Kaćunko, seleći se iz Zagreba u Gospić, otvorio novo bojno polje, i to ovaj put s Matanićevom filmskom poetikom. Pa je režisera oštro prozvao zbog promotivnog slogana i sadržaja filma. Koji, usput rečeno, nije gledao.

Korak dalje otišlo je Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava koje je u pismu predstojnici Vladina Ureda za ravnopravnost spolova zatražilo i zabranu prikazivanja filma zbog filmske diskriminacije žena.

A Matanić je autor koji ima afinitet prema ženskim likovima (sjetimo se filma o Slavi Raškaj ili filma "Fine mrtve djevojke" u kojem se tematizira lezbijska ljubav).
No, tranzicijska demokracija ipak je korak dalje od boljševičkog društva. Nekad su filmove bunkerirali bez javnih polemika, po kratkom postupku, kao da kolju kokoš. A sada se svaka javna kritika pretvara u reklamu za koju producent ne mora platiti čak ni turu pića.