Konačno bez dima

Bliži se 9. travnja, kad završava prijelazno razdoblje propisano Zakonom o ograničavanju uporabe duhana i duhanskih proizvoda. Dim će opet iz kafića. Iako je ministar Darko Milinović molio i pokušavao dati lažnu nadu da će većina kafića i za prijelaznog razdoblja ostati nepušačka, to je bila čista utopija. Gotovo da i nije bilo ugostitelja koji istog dana prije pola godine nije skinuo znak zabrane pušenja. Dok druge države ne popuštaju pritiscima i ucjenama različitih interesnih skupina, jer zdravlje ljudi i države trebalo bi biti na prvom mjestu, u nas se zakon donese, pa se dio povuče, pa se opet vraća. Ali što se čuditi kad se i drugi zakoni donose i preko noći mijenjaju.

Ugostitelji su pak kao i država. Velika većina njih dosad je malo ili gotovo ništa ulagala u svoje objekte, napose u njihovo prozračivanje, klimatizaciju, a još manje u zaštitu nepušača. Njihova je deviza – dok ide, ide. I ponašaju se kao da u njihove objekte ulaze samo pušači. Nepušače ne samo da tako diskriminiraju nego i podcjenjuju. Država se svih ovih godina ponašala kao pijani bogataš, dijelila je kome je stigla, iz njezine su blagajne „drpali“ svi koji su mogli, a gotovo se ništa nije radilo na potrebnim reformama. I kako je vrijeme odmicalo, tako su reforme, koje su neizbježne, samo sve bolnije. Čast iznimkama, ali i ugostitelji su se godinama ponašali na isti način. Gledali su samo kako da u što kraćem roku što više utrška pospreme u svoj džep, kao i većina vlasnika trgovina, a da što manje plate svoje radnike, da s prijavljenim prometom i porezom prevare državu, da prevare i vlastite goste, za što već neki imaju i sofisticirane načine, ali i da goste doslovce opljačkaju cijenama pića, primjerice vina.

I sad, kad je došlo vrijeme da se i kafići „reformiraju“, nastaje pobuna, a najlakše je državu i javnost ucjenjivati gubicima radnih mjesta. Što i nije teško, kad smo zemlja više uslužnih, a manje proizvodnih djelatnosti. Lakše je imati kafić ili trgovinu nego proizvodni pogon. Dakako, „zasluge“ za to i te kako ima i država, kao i antipoduzetnički mentalitet u njoj, ali i oni koji bi se voljeli što brže obogatiti, a što kraće raditi. To što se godinama prije ništa nije ulagalo, iako se isto tako godinama najavljivalo da će jednog dana doći do potpune zabrane pušenja – to nikome nije važno.

U raspravama postaje manje važno koliko ljudi godišnje oboli od posljedica pušenja, koliko umre, koliko država potroši novaca na njihovo liječenje, a koliki je gubitak za državu smrt svakog takvog čovjeka, posebice ako je radno sposoban. Ispuštaju se često problemi pasivnih pušača, među kojima nisu samo gosti nego i mnogi radnici po kafićima. Što je s njima? Pušač je odabrao pušenje, što je njegovo pravo, ali ono ne smije nikako biti na štetu drugoga. Jer on pušenjem truje i sve ostale oko sebe, koji uvlače taj isti dim, htjeli ili ne! Koliko puta treba reći da „pasivan dim“ sadrži tisuće štetnih kemikalija za koje je utvrđeno da uzrokuju razne bolesti, a vrlo često i rak! Jedan aktivni pušač može trovati i nekoliko pasivnih, pa probajte izračunati broj pasivnih pušača! I što je još važnije, dim koji ide u zrak ima veću koncentraciju štetnih tvari od dima koji uvlači pušač.

Ugostiteljima je u prvom redu stalo do zarade, a država bi konačno trebala početi misliti na zdravlje svojih ljudi, ali i na svoju budućnost, na budućnost zemlje i naroda. Hrvatska je bila jedina zemlja koja se nakon uvođenja antipušačkog zakona predomislila i odlučila da ipak još neće štititi nepušače od pušača. Vladi i ministru Milinoviću kao da ništa nisu značili podaci da troškovi liječenja bolesti koje uzrokuje pušenje iznose tri milijarde kuna, a i da svake godine zbog nikotina država gubi čak 11.000 svojih građana! Doista, dalekovidna politika!