On ne troši nepotrebno riječi, ne očekuje osmijeh od blagajnice, ne zaviruje u frižidere i sitnice na kasi. Ne zanimaju ga cijene bombonijera i alkohola s gornjih polica. Skroman i šutljiv, stoji mirno i nesigurno čekajući da dođe na red, ispred njega se otvara plastična vrećica u koju gura pola kile bijelog kruha i malo mlijeko u tetrapaku.
Nema za bolje.
Smješta novine pod ruku, otvara smeđi kožni novčanik, pravi se da pretura po pregradama iako zna da novac stoji samo u jednoj, uvijek u jednoj. Prstima prolazi kroz prosijedu masnu kosu dok čeka 20 lipa kusura i primjećuje prezrive poglede nervoznih Rembrandtovih silueta iza njega koje čekaju red. Iz plastificirane stranice novčanika izviruju radoznalo slike bivše žene i djece koja su sad već odrasli ljudi, koji su se sad već upoznali sa životom i čiji osmijesi odavno ne blistaju kao na fotografiji. Primjećuje ih nestrpljiva gospodična tik iza njega i razmišlja kako je slika njegove žene podsjeća na nekog.
– Možda na nekoga iz srednje škole? – pomisli.
Čovjek ispred uzima kusur i uz blago doviđenja odlazi.
Ona dolazi na red. Forsira da je oslovljavaju s gospodična premda je po godinama davnih dana trebala biti gospođa. Vitka je, roza tajicama pokušava istaknuti svoju istreniranu figuru, po izgledu tijela čovjek nikad ne bi rekao da je već debelo zagazila u četvrto desetljeće života. Izdaje ju pretjerano našminkano lice puno bora od pijanih neprospavanih noći. Na pokretnu traku blagajne vadi šampon, dezodorans, pahuljice, kupuje cigarete. U ruci drži pola integralnog kruha. Razmišlja kako je debela. Možda i više nego debela, mora pod hitno izbaciti ugljikohidrate iz jelovnika.
– Pola kruha za jedan dan je i previše. Daje karticu, prvi put krivo ukucava PIN.
– To je sigurno zbog mojih debelih prstiju – pomisli...
Iza nje stoji golobradi klinac, brucoš, pun testosterona i energije, gleda gospodičnu ispred i razmišlja bi li je kresnuo ili ne.
– Nije mi nešto zgodna u faci, ali ima dobro, dobro dupe, a sise, sise su sigurno umjetne, ta bi pristala na sve za 50 eura, kurva stara.
Kupuje 20 deka salame, majonezu, jogurt, napolitanke i pola kruha. Cimer u domu je s otoka, prokleta škrtica, međusobno ne dijele ništa.
– Zašto bih mu ostavio polovinu kruha kad je kreten, neka kupi sam sebi, prokleti bodul!
Plaća, upućuje blagajnici osmijeh koji ostaje lebdjeti negdje u zraku, neuzvraćen.
– Nije neka ova blagajnica, premda – kresnuo bih i nju, zašto ne?
Ostavlja 40 lipa kusura i odlazi.
Sredovječni čovjek šepajući stiže na red, vadi novac iz jakne maskirne boje, uz metalnu pločicu koja mu je ostala u nozi jakna mu je jedina uspomena ostala iz Domovinskog rata. Ovlaš baca pogled na naslovnu stranicu novina i mršti se, crna ga kronika zamara, nogomet je ionako namješten, dobro zna da izbori ništa neće promijeniti – \"Doktori ubili malu Anu\", \"Vrijeme nepogodno za meteoropate\", \"Najveća stopa nezaposlenosti u zadnjih deset godina\"...
Susreće ispitivački pogled mršave blagajnice koja zuri u njega i u pola kruha u njegovoj ruci, vjerojatno se pitajući što je ovo danas i kakva je nju zla sudbina poslala na zemlju da je izrabljuju po dućanima za 100 kuna dnevno. Rezignirano pita:
– Zar ste pola čovjeka da jedete pola kruha? Nećete uzeti cijeli?
– Ne. Nemam ga s kime podijeliti...
www.vecernji.hr/kratkaprica