46. priča: Mijo Franković: Posljednja boca malvazije

Otac je kao dječak zbog pogibije svoga oca u rudničkoj jami bio prinuđen da se zaposli u „Braunovoj ciglani“ u Sarajevu. Posao se sastojao od hrvanja sa zemljanim depoima, pozajmištima, nasipima i otkopima blatnjave glinaste crvene zemlje. Spavanje je bilo u buvljastom drvenom cimeru, besplatno, a besplatna je bila i kukuruzna pura, dok je ostala hrana bila u krunama. Posebno je rado pričao više puta, naravno zbog zaborava da je to već jednom ispričao, o tome kako je u pogodbi ili akordu sam iskopao temelje za objekt C-1 Državne bolnice u Koševu odmah preko puta glavne bolničke porte. S ništa manje oduševljenja pričao je i o velelepnoj svečanosti posvećenja crkve svetog Josipa na Marijindvoru 1934. godine i o doživljenoj karizmi prečasnog pastira blage uspomene Ivana Ev. Šarića koji je predvodio ovo slavlje. Ljude koji ispoljavaju dobrotu svugdje i nesebično ljudi smatraju nesposobnim i slabićima ili kukavicama. Očeva dobrota nikada nije potvrdila to pravilo.Rad u rudniku za vrijeme Drugog rata imao je ravnopravan status učešću u oružanim postrojbama, ali ipak bi kamioni vojnog okruga s mobilizacijskim časnikom često puta znali iznenaditi i doći pred rudarsko okno kada izlazi smjena i vojačili koga su htjeli. Otac je to uvijek izbjegao provodeći nekoliko dana u mračnoj utrobi zemlje i dijeleći s jamskim štakorima hranu koju je ponio. Jednom prilikom kada je podbacio radnu normu dobio je veću plaću kao da je prebacio normu rada. I uvijek se tako dešavalo jer je poslovođa njegove jame bio „jugoistočni doseljeni kadar“ u Rudniku. Takav kadar bio je i bivši direktor Rudnika iz vremena stare Juge, a sada savjetnik novog direktora.

Niko gospodina savjetnika nije ugrožavao ni u kom pogledu, ali je ipak prvom prigodom pobjegao sa svojima u šumu. Meni ta očeva „referenca“ nije pomogla u mome kartonu moralno-političke podobnosti. Odgovor na to pitanje našao sam za vrijeme služenja jugovojnog roka u osječkoj Tvrđi zahvaljujući svome „teološkom poznanstvu“ s pravoslavnim bogoslovom koji je tada bio u našoj četi pisar ili evidentičar, kako je volio sebe nazivati. Naime, jednog mi je dana dozvolio da pogledam svoj osobni karton na kom je zapisano „...odličan učenik, ali mu je otac pasivno pomagao neprijatelja...“ Poslije ovoga u mene se uvukao podmukli strah laganog intenziteta, baš kao večernja vrućica bolesnika koja uzbunjuje čovjeka na najtežu bolest. I tako teško osjećanje držalo me je sve do 12. lipnja uvečer. Zvonik omanje crkve nedaleko od moje spavaone zvonio je gotovo neprestano; sjetih se: „Sutra je Antunovo“. Pred oči mi sinuše moja zavičajna svetišta Vukanovići, Busovača... Ispod grube vojničke deke počeh omiljenu molitvu iz gimnazijskih dana „Mili zaštitniče, sveti Anto, prije nego na počinak pođem...“ To sam molio sve dok nisam uspostavio normalan osjećaj smirenosti i snom pravednika počinuo poslije nekoliko tjedana „pasivnog pomaganja neprijatelju“. Potpuno zdrav i ponovo hrabar s „mirotočivim“ pisarom sutradan sam proslavio kirbajn u Tvrđi odmah ispred crkve u šatri uz osječko pivo i akorde harmonike vojnika Bajze.Riječi „Pouzdanje u Providnost“ za nas djecu bile su daleka filozofska sintagma, sve do jednog kasnog povečerja nakon večernje molitve kada je na vrata zakucao nama nepoznati rudarski činovnik i prije nešto od godine umirovljenom ocu ponudio posao instruktora praktične nastave u rudarskoj školi.

Ponuda je došla u vrijeme kada smo bili bez ikakvih sredstava za život nekoliko mjeseci, budući da mirovina još nije bila riješena. U kući su se za to vrijeme čule samo dvije riječi: „Providiće Bog!“ Zamisli, moj otac instruktor, nepismen, ali je tako bilo. Dao je značajan doprinos uvećanju dobrote među svojim đacima. Kada sam jednom prigodom bilježio ocjene, kod imena jednog učenika zastao je i počeo se znojiti. Čekajući njegov sud rekao mi je da se radi o dobrom učeniku, ali da puno psuje.Jednoga dana, pošto otac nije došao na vrijeme kući sa svoga instruktorskog posla, nakon dolaska iz škole mati me je poslala „na rudnik“ kako se tada nazivalo svako kretanje prema rudničkom pogonu. Pronašao sam oca u rudarskoj menzi kako dosta veselo sjedi za restoranskim aluminijskim stolom na kome je bilo više ispijenih flaša „Scol“ piva 0,33 l. Nakon kratkog istraživanja razloga za tu „pijanku,“ u pobjedničkom kazivanju, sav ozaren, rekao mi je da je spasio rudničko radilište od opasne eksplozije plina metana. To je učinio pomoću rudarske sigurnosne Devijeve svjetiljke. Na njegovu dojavu povučena je rudarska smjena iz jame, a ove ispijene pivske boce vidljiv su znak zahvalnosti i čestitanja upravnika rudničkog pogona.Život je oca svojim iskušenjima naučio da smrt prihvaća mirno, samo njemu poznatom filozofijom – da je to nesvršena epizoda u ljudskom trajanju. Tako je doživljavao i osjećao i česte pojedinačne i skupne katastrofalne nesreće u rudniku u kom je proveo život. Preživio je rudarsku katastrofu 1934. godine kada je 127 njegovih „komorata“ izgubilo život. To se dogodilo na sam bajramski blagdan, tako da je više od stotinu poginulih bilo Hrvata katolika jer muslimani po zakonu nisu radili toga dana. Uvijek mi je ponavljao da i u tome ima nečeg znakovitog. Njegov ničim dokazani smisao za „nebeske znakove“ doživio je svoju afirmaciju 1965. godine kada je na istom mjestu u isto doba dana 7. lipnja poginulo 128 rudara. Nesreća se dogodila na Duhovski ponedjeljak pa je omjer po vjerskoj pripadnosti bio obrnut, dok je numerički bio isti. Naime, blagdan Duhova u mom se kraju zove „dva sveca“ jer se radi o dva dana blagovanja, kada u nedjelju poslije pučke velike mise domaćini jedan drugog zovu u goste na konak, zbog čega se najveći broj katolika snašao ili „naradio“ taj ponedjeljak.Krsni kum moga oca zvao se Ban. Prošao je ljudske kasapnice Prvog svjetskog rata, dospio u rusko ropstvo gdje je naučio „duhanit“ hoćeš-nećeš, pošto su samo oni koji puše imali cigaret-pauzu, a ostali su radili bez odmora, tako da je i kum prisilno propušio. Povratak iz ropstva i opet rat, onaj Drugi svjetski. Stigao je i do ruskog ratišta koje je malo kome oprostilo ono najvrednije – život.

Dio njegova ratnog životopisa je i Bleiburg i kolona smrti, sve do Prištine. Povratak kući 1946. opet slučajno; na samom izlasku iz vlaka htjede ga ubiti jedan partizanski časnik, ali iskočio je u zagrljaj zavičajne noći i dolinom rijeke u rano praskozorje zakucao je na vrata poluonesviještenih roditelja. Bure šljivovice koje je otac čuvao u podrumu za vijest o sinu ubrzo je zauzelo počasni položaj u sredini prostorije sa zemljanim podom.Nakon nekoliko dana provjera, prijava i ispitivanja, Ban je pošao na svoj prvi „šiht“ u rudničku jamu, da zaradi svoju prvu nadnicu. Došao je u zajedničku smjenu s mojim ocem na Veliku subotu. Oba su strogo postila pa je Ban ponio nešto suhe pečenice i malo rakije u svom kožnom šarpelju koji je zbog svoje trajnosti i reljefne aplikacije poklopca redovito bio dio obiteljskog naslijeđa. Šarpelj je ostavio kod svoga kuma – moga oca u pogonskoj kabini transportnog vitla na ulazu u jamu, gdje je otac obavljao svoj posao. „Kada izradimo smjenu pred ponoć, čestitat ćemo jedan drugome Uskrs“, govorio je napuštajući pogonsku kabinu. Negdje oko 23 sata na samom kraju smjene čelično uže zakačilo je Bana. Iz pogonske kućice otac je primijetio pokidane ostatke odjeće na vučnom užetu. Uskrsno piće nije popijeno, životna Kalvarija kuma Bana završena je u njegovoj prvoj i posljednjoj životnoj radnoj smjeni u sastavu druge rudarske smjene jame „Lipovina“. Gospodar života vodio ga je kroz najstrašnija ljudska stratišta Europe najkrvavijeg stoljeća u povijesti, da bi ga pozvao sebi na sam prvi njegov Uskrs slobode u zagrljaju rodne grude.1992. godine, početkom mjeseca travnja u preduskrsno vrijeme došao sam nakratko da posjetim oca. Politički definirano, to je bilo nakon potpisivanja Cutilierova plana za Bosnu i Hercegovinu. Približavajući se kući, u ždrijelu mi se povećavao osjećaj suhoće.

U tek doživljenoj zavičajnoj pastorali sjetih se već zaboravljene zalihe par boca vina ostavljenih u zemljanom ulegnuću u drvenoj ostavi ispod gustog bukovog šumarka nadomak kuće. Dok sam uzimao bocu vina, primijetio sam razbacane ostatke žitarica. Podigao sam glavu i pogledao u drveni strop: u širem žlijebu drvene grede opazih dva dlakava valjkasto izdužena trupla s raskošno dlakavim izduženim repom i mliječno bijelim trbusima koja su svojim prisustvom oplemenjivala ovu seosku ostavu. Bile su to jedine za mene vizualno podnošljive vrste iz familije glodavaca, naime to su bili dražesni puhovi. Kažu da su ih stari Rimljani smatrali trpeznom delicijom. Preplašen, jedan od njih skočio je u posudu s vodom i odmah se utopio, dok se drugi onako osamljen veoma tromo i nesnalažljivo udaljio. Uzeo sam bocu malvazije i ušao u kuću lagano ispijajući gutljaje ohlađene malvazije, dok u jednom trenutku radio Sarajevo javlja da je Cutilierov plan mrtav. Neki su povukli svoje potpise.

U glavi mi je nastao košmar, a iz obližnje doline Trstivnice začuh klopotanje jahača apokalipse. Istom onom dolinom kojom su išli u susret dvorjani kraljevskog dvora Kotromanića sa sutješkog Grgureva dubrovačkoj karavani koja je trebala za Uskrs 1463. donijeti dubrovačku malvaziju i stonske kamenice. Ta karavana nikada nije došla. Negdje na putu, najviše zaslugom trome dubrovačke diplomacije, opljačkala ju je i pobila vojna prethodnica osmanlijske vojske koja je promarširala ovom istom dolinom 19. svibnja 1463., a 21. svibnja iste godine osvojila stoni grad bosanskog kraljevstva – Bobovac.Ispio sam svoju posljednju bocu malvazije, a potom otišao u ostavu da vratim bocu i zaključam vrata na ostavi. Sjetih se osamljenog puha, nađoh ga u gnijezdu među svojim mladima kako leži uginuo.