a Majanski je kalendar saznao sasvim slučajno. Na plaži je našao nekakve odbačene novine i u revijalnom podlistku pročitao najavu kraja svijeta. Pisalo je da se uz zimski solsticij te godine prema majanskim proračunima završava računanje vremena i najavljuje opća kataklizma. Ta ga se najcrnja previđanja nisu posebno dotakla i od trenutka kad je zgužvao novine i papirnatu loptu zakucao u koš za otpatke više mu nisu pala na pamet. No, vrag nit’ ore nit’ kopa, ali ne miruje. Pošto se vratio s odmora i ponovo uskočio u šine svakodnevice, eho pročitanog i u “recycle bin” spremljenog proročanstva replicirao se geometrijskom progresijom i uskoro iz koša za otpatke vratio u radnu memoriju njegova enkephalosa. Cijela medijska scena, dnevne novine i tjedne revije, radijske postaje i brojni televizijski kanali, gotovo kompletna cyberkultura brujali su i rezonirali istom frekvencijom. Glasina o propasti svijeta postajala je glavna tema razgovora u kafićima, tramvajima i na društvenom okupljanjima. Bjelosvjetske su TV kuće opetovano reprizirale reportaže o Majama i njihovu kalendaru, o Nostradamusovim predviđanjima i živopisnim američkim obiteljima koje pripremaju skloništa i zalihe kako bi spremno dočekale i preživjele sveopću kataklizmu. Sve te glasine što su pred njegovim očima rasle poput zakotrljane grude snijega od njega su se odbijale poput zapjenjenog mora o kamenu hrid. Vremenom se i hrid počinje mijenjati, sol nagriza kamen, valovi ga oblikuju, lijepe se alge i hvataju puževi. Nešto se tih glasina neosjetno i bez pristanka lijepilo i na njega. Počeo je prepoznavati i tumačiti vijesti što naoko nisu imale nikakve veze ni s Majama ni s Nostradamusom, Zemljotres i tsunami u Japanu, nuklearna katastrofa u Fukushimi, ratovi, glad u Darfuru, Irak, Afganistan, Palestina, Sirija, uragani Sandy i Bopha, poplave u Italiji i Australiji, globalno zagrijavanje, havarija naftne platforme u Meksičkom zaljevu, kolektivni pomori riba i ptica, samoubilačka nasukavanja kitova, šumski požari u Americi i Europi...
Nije bio religiozan i u crkvu je išao samo o Božiću, na misu polnoćku. Ipak, prepoznavao je biblijske znakove kraja svijeta: ratovi, glad, potresi i pošasti, zagađivanje Zemlje, sebičnost, pohlepa, raspadi obitelji i ignorantski odnos prema tim događajima. Sve to, elementarne nepogode, nesreće i havarije, neobjašnjivi fenomeni i njihovo preklapanje s biblijskim znakovima učinili su da se sve više približavao onima što su vjerovali u majanski kalendar, a udaljavao od realista koju su tvrdili da će se poslije dvadeset i prvog dvanaestog dogoditi dvadeset i drugi, potom dvadesettreći, dvadesetčetvrti pa Božić i Nova godina. To redanje dana za danom konačno je presudilo. O Svetoj Luciji, trinaestog dvanaestog, napunit će pedeset. Koliko mu poslije još preostaje? Samo sedam dana? Sedam!
Prepoznao je znak. Otprije je ponešto znao o posebnom značenju što su ga broju sedam pridavali filozofi i svete knjige od Euklida i Pitagore do Biblije i Newtona. Sedam planeta i sedam nebesa, sedam kontinenata, sedam čuda antičkog svijeta, sedam tonova muzičke skale, sedam dana u tjednu, sedam smrtnih grijeha i sedam vrlina, sedam svetih tajni... Osjećao se poput filmskog junaka kome priopćavaju da je smrtno bolestan pa mu na njegovo inzistiranje kazuju “koliko mu je ostalo” kako bi stigao posvršavati poslove i učiniti stvari koje je oduvijek želio, a odlagao misleći da ima vremena.
Radio je inventuru vlastitog života. Sam, u kući naslijeđenoj od roditelja. Brinuo se o njima, bio njihove oči i njihove noge. Bez njega bi kraj dočekali u nekom domu. Svjesno je zanemarivao vlastiti život. Bio je mlad i kao svi mladi mislio da će za sve još biti vremena pa, kao mnogi prije, kasno shvatio da vrijeme neumitno prolazi i da je propustio mnoge vlakove u koje su se davno već ukrcali njegovi vršnjaci. Imao je solidna primanja i nije trebao strahovati za budućnost. Ipak je ta vezanost uz bolesne roditelje ostavila traga. Introvertan i ne baš društven, puno je putovao. Na tim je putovanjima sklapao kratkotrajna poznanstva što su trajala koliko i samo putovanje. Jedna od neispunjenih želja bila je vidjeti Napulj. “Vidjeti Napulj i umrijeti!” Ta mu izreka nije davala mira. Osim Napulja, još ga je nešto izjedalo. Bio je djevac. Pedeset, a još nije spavao sa ženom! Preostajalo je sve manje dana u kojima je to još mogao promijeniti. Na internetu je konačno našao nešto kao njemu po mjeri skrojeno. Sedam dana u Napulju, od četrnaestog do dvadesetog dvanaestog. Doslovno – vidjeti Napulj i umrijeti. Planirao je u Napulju pronaći javnu kuću i s nekom profesionalkom “izgubiti nevinost”.
Prepoznao ju je čim je ugledao. U dva su navrata već putovali skupa, u Paris i Istanbul. – Majanski kalendar – prozborio je umjesto pozdrava. Odgovorila mu je uz osmijeh: “Vidjeti Napulj i umrijeti”. Razgovor su nastavili u avionu i autobusu koji ih je prevezao s aerodroma do hotela. Uvjereni da žive posljednje dane, povjeravali su se lakše i bezbolnije nego na psihijatrovu otomanu i otkrivali najskrivenije tajne i najtajnije želje. Jedan za drugim sve ranije ograde, obziri i strahovi padali su s lakoćom i bez otpora pa su se već sljedećeg dana, poput zakašnjelih pubertetlija, vodili za ruke i ljubili javno na ulici i u hotelu. Prvi su dan proveli u obilasku centralne gradske zone i razgledanju gradskih vrata, katedrale i dvorca Castel Capuno, pa potom nekoliko crkava čija se imena nisu trudili pamtiti. Vratili su se u hotel odlučni da si sami organiziraju preostale dane. Sad kad su otkrili život, nisu ih zanimali ni Vezuv ni Ercolani i Pompeji, rimski gradovi zatrpani lavom i vulkanskim pepelom. Ionako će sve postojeće uskoro postati neka buduća arheološka iskopina koju će obilaziti kozmički turisti diveći se ljepoti pradavne, sad nepostojeće civilizacije. Dane su provodili lutajući lučkom četvrti, u malim restoranima objedovali tog jutra ulovljenu ribu, kušali domaća vina pa se vraćali u hotel nestrpljivi da se ponovo vide i sretnu na večeri. Dani su im protjecali i smjenjivali se brže nego su to željeli. Otkad ju je našao, drugi dio plana više mu nije bio važan. Predložila je da posljednji dan ostanu u hotelu. Pozvala ga u svoju sobu. Priopćila mu je svoju posljednju želju. Planirala je prije propasti svijeta iskušati tjelesnu ljubav i u Napulju se podati nekom latinskom osvajaču i iskusnom ljubavniku. Zašto se nešto ovako prije nije desilo, upitao se? Zagrlio ju je i počeo strastveno ljubiti. Uzvratila je. Razodijevali su brzo i spretno kao da im je to svakodnevna rutina... Sve je oko njih nestajalo i prestajalo postojati. I Napulj, i Maje, i Nostradamus… Postojali su samo taj trenutak i njih dvoje.
Vraćali su se. Let se odvijao mirno, bez turbulencija. Nalazili su se iznad Jadranskog mora kad je nešto sijevnulo, avion se zatresao pa su se pogasila sva svjetla. I prije nego su postali svjesni što se događa, trup aviona se prepolovio i poput ptice slomljenih krila strmoglavio u more. Zadnje što mu je proletjelo mozgom bilo je kako je imao sreću da su Maje u svojim proračunima pogriješili samo za jedan dan.