Čudio se kako nije odmah ispala. Mogao ju je izgubiti putem, zametnuti u prevelikoj torbi, ispustiti pred nekim šalterom, „posjesti\" ispod sjedala u šestici ili ostaviti za stolom „Male kavane\" u koju je redovito svraćao utorkom. Baš kao danas. Gledao je u nju netremice, već osamnaest minuta. U početku, pune tri minute držao ju je u rukama poput hostije pri misnom posvećenju, a potom, posljednjih petnaestak, premetao iz jedne u drugu, pokušavajući po samo njemu znanom kriteriju odrediti dlan koji bi joj bio primjerenijim okvirom. „Lijevi, bolje se vidi\", konačno se odluči, počešavši se desnom rukom iza istostranog uha.
Naišao je na nju točno između „Penelopina sna\" i „Martovskih ida\", uloženu po sredini, između 58. i 59. stranice Borgesove „Knjige od snova\". U knjigama je do sada nalazio raznovrsne tragove dotadašnjih čitatelja: vlasi kose, kuharske recepte ispisne na koricama, sasušene i razmazane ostatke hrane, stihove Luke Paljetka na poleđini restoranskog računa, stidne dlačice, kino ulaznice, izgrizeni crno lakirani nokat, prospekte za turistička odredišta, maramicu za nos, novinske članke, ljudske izlučevine, ispitna pitanja, nedovršena pisma te hranu za akvarijske ribice. Sve to ga nije moglo pripremiti na fotografiju za osobne dokumente s koje se smješka ljepuškasta djevojka u ranim dvadesetim.
Nije ga previše zaokupio djevojčin izgled. Duga plava kosa s razdijeljenim šiškama preko čela uramljivala je duguljasto lice, uredne obrve isticale su krupne plave oči, pravilan nos ljupko se nadvio nad razvučenim usnama zdravog sjaja, čvrsta brada naglašavala je granicu s dugim vratom i uskim ramenima zacrnjenim dolčevitom. Neobični dočitnik izazivao je u njemu posebnu vrstu uznemirenosti.
Za Jakova Mihovilovića sve je imalo razlog i uzrok. Doduše, s nezaobilaznim uplivom sudbine. Pomisao na tri žene koje sjede u središtu svijeta ispredajući sudbine ljudi činila mu se izrazito filmičnom te dovoljno apsurdnom da bi vjerovao... Sudbina je za njega predstavljala nužni red u svijetu kojemu je podvrgnuto svako biće. Ona nije slijepa ni slučajna, nego racionalna, unatoč tome što je nepoznata pojedincu, koji u njoj tek sudjeluje, bez ikakvog utjecaja ili kontrole. Mudrac joj se ne opire. Jakov ju je odavno prihvatio.
„Kolika je vjerojatnost da se u knjizi pronađe nečija fotografija? Tko je ta djevojka? Studentica? Prodavačica u dućanu donjeg ženskog rublja i čarapa? Teta u vrtiću? Kozmetičarka? Knjižničarka? Promotorica u noćnom klubu? Magistrica filozofije i religiologije koja je zbog nemogućnosti pronalaženja posla u struci iznenadno odlučila otputovati u Indiju? Je li ona čitala knjigu netom prije mene? Tko je stavio fotografiju u knjigu? Ili je zaboravio? Djevojka? Njezin dečko? Njezina prijateljica? Njezina sestra? Majka? Netko šesti? Za koju prigodu je izrađena? Tko uopće koristi fotografiju kao dočitnik? Ili je samo na brzinu odložena? Možda je skrivena od nekog? Ili pred nekim? Možda je nečija uspomena? Zašto ja? O kakvoj je poruci riječ? Tko mi je i zbog čega upućuje? Što mi je činiti? Trebam li potražiti djevojku? Nekome vratiti fotografiju? Ili je ostaviti u knjizi te prepustiti novom čitatelju?\", propitkivao se Jakov.
U svemu tome sve snažnije je naslućivao predodređenost. Uzaludno je izmicati onom što dolazi od božanskog. Nadao se kako je riječ o nečemu sa sretnim ishodom.
„Kako li se zove?\", trudio se odgonetnuti ne odvajajući pogled od fotografije. „Nije to Ksenijino lice. Ni Snježanino. Ni Renatino. Ni Barbarino. Ime je znak! Izgleda radosno, veselo, dražesno, milo... Leticija! Stopostotna Leticija! Nisu li tako nazvali jedan asteroid? Slično se zove i najjužniji kolumbijski grad s prosječnom temperaturom od 27 ºC\", prisjećao se Jakov, ushićeno fusnotareći.
Oduvijek se zanosio romantičnom idejom neočekivanog susreta sa ženom svog života. Sve u njegovu životu kretalo se prema njemu. Morao je samo čekati i prepoznati. Zabrinjavala ga je mogućnost da ju je već negdje sreo... i propustio... Možda ju je okrznuo ramenom negdje u predvečernjoj uličnoj vrevi? Trebao se samo okrenuti, zastati te ispričati. Tako bi započeli razgovor, upoznali se, pa produžili negdje na piće. Knjiga s Leticijinom fotografijom mogla bi biti dostojnom alternativom.
„Eh, da imam policijske ovlasti... Za dva dana pronašao bih Leticiju\", bio je apsolutno uvjeren. „Ovako, preostaje mi rezervni plan. Svakog dana dolazit ću u kafić ispred knjižnice. Jednom mora naići. Ona i prijateljica sjest će za prekoputni stol. Naručit će cappuccino i cappy, prirodni sok od naranče. Pustit ću ih da se zapričaju. Potom ću ustati, prići Leticiji i reći kako mi se čini, sudeći po njezinom gestikuliranju, da traži parketara. Odmah ću joj se ponuditi kao izvrstan lakirer parketa. Poslije očekivanog tajca i provale smijeha, uručit ću joj knjigu i fotografiju. Ostalo ću, dakako, prepustiti sudbini\", precizno je planirao Jakov.
Odjednom ga je prenuo glas, negdje iznad njega. „Žao mi je gospodine što ste čekali. Večeras je velika gužva. Izvolite, vaša uobičajena kava i čaša vode\", radiofoničnim glasom ispričavao se sredovječni konobar starog kova. Ubrzo se bešumno okrenuo te nestao iza šanka.
Jakov se jedva držao za rubove vrtoglavice, slične osjećaju naglog buđenja iz dubokog sna. Nekoliko trenutaka prije „pada\" shvatio je gdje se nalazi. Još uvijek je držao fotografiju na lijevom dlanu. Sramežljivo je pogledavao uokolo. Nitko od gostiju nije mu pridavao nikakvu pozornost. Nije se stigao opustiti. „Oprostite gospodine! Zaboravio sam. Evo, vaš računčić!\", ponovo ga prenu glas za koji je sada bio posve siguran kako pripada duhu odjevenom u konobara.