Izašavši na ulicu, koračala je brzo, pokušavajući pokretom nogu riješiti rastrzanost koju je osjećala u trbuhu. Ipak, znala je da joj brzina neće pomoći da riješi dvojbu. Pred njom je bio vikend i više nije bilo posla koji bi joj odvraćao misli. Sada će biti suočena s činjenicom da nije znala što joj je činiti.
Na početku ju je razarala krivnja. Ako nešto osjeća prema jednome, onda je odmah time nevjerna onom drugom. Pokušavala ih je usporediti, ali oni su joj se opirali. Svaki je živio sam za sebe. Kao i dvije biljke koje je kupila za njih. Kada je ovog ljeta upoznala Leona, kupila je jedan cvijet crvenih latica i stavila ga uz prozor. Stabljika koja izlazi iz mokre zemlje i gusto raspoređeni listovi imali su život neovisan jedno o drugome. Osjećaj je rastao kao i cvijet, sam od sebe, misteriozno i izvan svake kontrole. Leon ju je inspirirao svojom skromnošću i toplinom. Bio je savršeno jednostavan, sa srcem i nježnošću koja nije bila skrivena negdje u dubini, već je plutala slobodno na površini.
Otvorila se tome, prvi put otkada je napravila isto s Ivanom. Trebale su joj tri godine tugovanja i različitih odnosa u koje je ulazila polovično, zaštićena od svake ranjivosti. Potpuno oporavljena od Ivana kroz niz veza u kojima je bila željena i poštovana, bila je svježa i zacijeljena srca. Upoznavši Leona, vrata njezina dvorišta opet su se širom otvorila i bila je spremna još jednom voljeti, sama od sebe, kao dar koji se daje jer ga je užitak davati. Sama se iznenadila silinom osjećaja za koje je mislila da pripadaju prošlosti. Kada je Leon rekao da bi ipak radije s njom htio prijateljstvo, jako ju je zaboljelo, ali cvijet nije bacila.
Vedran je ušao kroz ista vrata koja je Leon otvorio početkom jeseni. Opirala se u početku, jer nije nikako htjela Vedranu dati nadu, premda joj se svidio. Opustila bi se samo gledajući njegove plave oči. U jasnoći te boje iščitavala je iskrenost i slobodni duh koji je živio iza. Njegovo prisustvo podsjećalo ju je na koračanje po poljani pokrivenoj snijegom ispod tamnog neba prekrivenog zvijezdama. Na poljani je vladao mir i sklad. On joj je stavio prst na usne kada je htjela govoriti o prošlosti. Ona mu je pak htjela dati do znanja da sva poglavlja ipak nisu zatvorena. Ali, ohrabrena njime, ipak se prepustila. Nije bila bitna prošlost, bilo je potrebno opet biti hrabra, voljeti kada se ukazala prilika. Za njega je posadila cvijet plavih latica koji je sada stajao u prozoru.
Jedino nije računala s time da će joj se Leon opet javiti. Vrata su još ostala otvorena za njega, samo za njega, i on se u dvorište ušetao prošli vikend. Dok su ležali na leđima u njezinu stanu i pričali, opet ga je vidjela u cijelosti, ponajviše njegovo srce koje je instinktivno voljelo cijeli svijet. Dok je Vedran sličio na dječaka koji je izašao iz bajke, samo visok metar i devedeset, Leon je bio niži, s bradom i zlatnim kovrčama, podsjećajući je na mladog Dioniza. Njega je gledala direktno svojim srcem, ne razmišljajući.
U ponedjeljak je vratila i Leonov cvijet u prozor. Razgovarala je s majkom o tome u utorak i njezin je savjet bio neka prešuti. Ana joj je rekla neka uzme onoga kojeg više voli. Ali kako ih je mogla uopće uspoređivati? Bilo bi to kao da uspoređuje različite boje dva cvijeta. Otac joj je rekao da jednostavno pričeka i vidi što osjećaju jedan i drugi, te da onda odabere, da ne bude odmah iskrena. Ali, ako je neiskrena odmah na početku, kamo je to vodi kasnije? Nije znala nikoga tko bi joj mogao dati pravi savjet jer nije znala nikoga tko se našao u sličnoj situaciji. Bliski ljudi nastojali su je zaštititi. A Google joj nije izbacio ništa o toj temi.
Kako je tjedan odmicao, osjećaj krivnje se povukao. Nije mogla drukčije. Rekla je da ne može biti kriva za svoje osjećaje. Nije bila nepravedna ni prema jednom. Od kada je Leon opet u njoj probudio nadu, nije kontaktirala ni s jednim. Htjela je to u miru proći.
Dok je jutros gledala kroz prozor pijući kavu, sunce je dopiralo i osvjetljavalo cvijeće. Zelena boja njihovih listova bila je blaža i prozračnija na dijelovima gdje ih je dodirivalo sunce. U toj pauzi, dok su joj se misli i emocije slobodno igrale, shvatila je da je ono čega se najviše boji odbacivanje. Da će je, ako ijednom kaže što osjeća za onog drugoga, obojica napustiti.
I sada, na putu kući, zaključila je da je zapravo usamljena. Rastrgana između njih dvojice, osjetila se na kraju sama u toj svojoj podvojenosti. Ušavši u stan, nije upalila svjetla, već je uzela svijeću s police i zapalila je. Maleni plamen bio je dovoljan da baci sjene i da se njezina kontura pojavi na zidu, lagano drhtureći i prateći plamen. Sve što ju je ovaj tjedan naučio jest da svoj plamen neće moći ugasiti. Pokušala je ne misliti na njega nalazeći si nove aktivnosti, da joj um bude zauzet. Ali sada joj je bilo jasno da će morati izraziti to što ima unutra.
Ušetali su kroz ta otvorena dvorišna vrata svaki u svoje vrijeme, nezavisno jedan o drugome. I sada je bila s njima dvojicom. Voljela ih je drukčije. To je bila njezina prava priroda. Nije bilo jednog i pravog načina da se voli, nego je trebala osluškivati sebe. Nije mogla predvidjeti kamo to vodi, ali morala je živjeti s tim. Dan po dan, bez bojazni o tome što donosi budućnost. Znala je svoj dio priče, i bilo je vrijeme da sazna i ostale dvije.
Uzela je telefon i utipkala ime. Zazvonilo je.
– Halo? – javio se Leonov glas s druge strane.
– Zdravo Leone, ovdje Violeta. Hoćemo li se vidjeti sutra?