JEDAN
Da je bila netaknuta ta zarasla šuma u kojoj su se on i Livia našli, a da nisu znali ni kako ni zašto, u to nije uopće bilo sumnje jer su već nakon desetak metara na jednome stablu vidjeli pribijenu drvenu ploču na kojoj je usijanim željezom bio utisnut natpis: Djevičanska šuma. Izgledali su poput Adama i Eve jer su oboje bili posve goli te su takozvane sramote, koje, kad se dobro promisli, nisu imale ništa sramna, pokrivali klasičnim smokvinim listovima kupljenima za dva eura na tezgi pri samom ulazu, a oni bijahu napravljeni od plastike. Budući da su bili tvrdi, malko su im smetali. No veće im je neprilike stvaralo hodanje bosih nogu.
Dok je išao, Montalbano se malo-pomalo sve više uvjeravao da je na tome mjestu već jednom bio. Ali kada? Lavlja glava koju je ugledao među drvećem, koje i nije bilo drveće već divovska paprat, pruži mu objašnjenje.
„Znaš li, Livia, gdje se nalazimo?“
„Znam, u prašumi. Bila je drvena ploča.“
„Ali radi se o naslikanoj šumi!“
„Kako naslikanoj?“
„Unutar smo „Jadvigina sna“, slavne slike Carinika Rousseaua!“
„Zar si šenuo?“
„Vidjet ćeš da sam u pravu, domalo ćemo se namjeriti i na Jadvigu.“
„A otkud poznaš tu ženu?“ upita sumnjičava Livia.
I stvarno, malo poslije naiđoše na Jadvigu koja, vidjevši ih, ostade na divanu, ispružena onako gola, ali je kažiprst prinijela nosu dajući im znak da budu tihi te reče:
„Počinje.“
Na jednu granu doletje neka ptica, možda slavuj. Naklonivši se gostima, poče pjevati Nebo u sobi.
Slavuj je i više nego dobro pjevao, prava divota, izvijao je kako čak ni Mina nije mogla, bi bjelodano da je improvizirao (maštom) poput autentična umjetnika.
Potom nešto lupnu, pa opet, najjače treći put, i Montalbano se probudi.
Psujući, shvati da se podiglo snažno nevrijeme. Jedno od onih koji označavaju kraj svega.
Ali kako to da je unatoč takvoj grmljavini i dalje čuo, i to budan, pticu koja je pjevala Nebo u sobi? Nije bilo moguće.
Ustade, pogleda na sat, bilo je sedam i po ujutro. Uputi se na verandicu, odakle je dopiralo zviždukanje. I nije se radilo o ptici, već o čovjeku koji je znao zviždati poput ptice. Otvori staklena vrata.
Na verandici, ispružen na podu, ležao je odrpani pedesetogodišnjak rasparane jakete, duge brade kao u Mojsija, raščupane guste prosijede kose. Pored njega, vreća. Skitnica, bi jasno.
Čim je vidio Montalbana, pridignu se i reče:
„Probudio sam vas? Oprostite. Sklonih se ovdje zbog kiše. Ako vam smetam, idem.“
„Ma ne, ostanite“, komesar će.
Bio je iznenađen načinom govora toga čovjeka. Uz njegov savršeni talijanski, impresionirala ga je i njegova uljudnost.
Učini mu se nepriličnim zatvoriti pred njim vrata, stoga ih ostavi poluotvorenima i pođe skuhati kavu.
Popi prvu šalicu, osjeti neku vrst grizodušja. Napuni drugu i ponese je čovjeku.
„Za mene?“ upita bradonja ustavši.
„Da.“
„Hvala, hvala!“
Dok se pod tušem opuštao, dosjeti se da se taj jadnik sigurno već dugo nije prao. Kad je završio, vrati se na verandicu. Kišilo je sve u šesnaest.
„Hoćete li se tuširati?“
Čovjek ga zbunjeno pogleda.
„Kažete ozbiljno?“
„Ozbiljno.“
„Ne sanjam drugo, znadete li? Ne možete ni zamisliti koliko ću vam biti zahvalan.“
A ne, taj čovjek je preveć dobro govorio a da bi bio ono što se činilo da jest. Nepoznati se sagnu da uzme vreću i pođe za komesarom. Ali ako je bio obrazovan, uljudan, kako to da se tako zapustio?
*
Kad je izašao iz kupaonice, čovjek je promijenio košulju, no čak je i ova imala iskrzane orukvice i ovratnik. Osmjehnu se Montalbanu.
„Osjećam se pomlađenim.“
I potom, uz lagani naklon:
„Dopustite? Zovem se Savastano.“
„Drago mi je. Montalbano“, komesar će pruživši mu ruku.
Drugi, prije negoli će je prihvatiti, učini instinktivnu gestu: prijeđe dlanom preko hlača, kao da bi ga obrisao. Ponovo se osmjehnu, falio mu je jedan prednji zub.
„Poznam vas, znate li? Jedne večeri, u baru, vidjeh vas na televiziji.“
„Čujte“, prekinu ga Montalbano, „ja moram poći u ured.“
Čovjek odmah shvati. Sagnu se da uzme vreću, izađe na verandicu.
„Smeta li vam, komesaru, ako ostanem ovdje dok kiši? Moj je stan, nazovimo ga tako, na dva koraka, no s ovom kišom… Vi stoga ipak zatvorite.“
„Čujte, ako hoćete, odvest ću vas svojim autom.“
„Hvala, no ispalo bi vam teško.“
„Zašto?“
„Stanujem ovdje uz obalu, u pećini na obronku laporska brda, baš iza vaše kuće.“
Naravno, boraviti u pećini uvijek je bolje negoli ležati pokriven kartonima ispod kolonade gradskoga poglavarstva.
„Ostanite koliko hoćete. Doviđenja.“
Izvadi iz džepa lisnicu, uze novčanicu od dvadeset eura, pruži je čovjeku.
„Ne, hvala, vi ste za mene već previše učinili“, odbije taj odlučno.
Montalbano nije inzistirao.
Zatvarajući vrata verandice ču da je čovjek ponovno počeo zviždati.
Da je bio dobar, bio je. Gotovo kao slavuj iz sna.
*
Tek što je zakoračio u komesarijat, Catarella spusti telefonsku slušalicu i poviknu:
„Ah šefe šefe! Baš da ću vas uprav nazvat u vašu kuću!“
„Što je bilo?“
„Ubojstvo je bilo! Fazio je malo prin na misto poša! Tija je da i vi na misto š njim odete! Ste sam prilike ja uprav telefunirao vami u vašu kuću na početku jutra!“
„Dobro, di je to misto?“
„Napisa san ga na komadić karte. Evo ovdi. Villino Pariella, kontrada Tosacane.“
„A di je ta vikendica Pariella?“
„U kontradi Tosacane, šefe.“
„Je, ali di je kontrada?“
„Ne znan.“
„Čuj, zovi Fazija i daj mi ga.“