S godinama se, na sreću, uglavnom povuklo pogrešno mišljenje da je album „Band On The Run“ iz 1973. prvo reprezentativno solo izdanje Paula McCartneyja nakon raspada Beatlesa. Shvatilo se da je na prethodnicima „McCartney“ i „Ram“ pokazao svoju veličinu time što nakon izlaska iz najjačeg rock benda svih vremena nije tražio kako ostati pompozan i „velik“, nego je snimio dva mala, intimna kućna albuma s biserima gotovo demokvalitete (ali i epskim gromadama poput „Maybe I’m Amazed“ i „The Back Seat Of my Heart“).
U tom smislu, „Band On The Run“ jedino je poseban po tome što su se na njemu McCartneyjeva kreativnost i pompoznost razmahali do kraja, premda mu nije bilo lako jer je uoči odlaska na snimanje u Afriku ostao bez bubnjara i gitarista. Produkcijski teške, mekartnijevski melodične pjesme predvode naslovna "Band On The Run", potom fenomenalni reggae-rock-sympho "Jet", bluesy heavy-rocker "Let Me Roll It", predivni akustičarski sentiš "Bluebird" i nadrelana završna "Ninteen Hunderd And Eighty Five". Svaka od tih pjesama sadrži toliko dijelova i ideja koliko, doista nije pretjerivanje, puno razvikanih izvođača ne ponudi na cijelim albumima.
Uz remasterirano izdanje ovog legnedarnog albuma, trostruko izdanje nudi CD s nekoliko dosad neobjavljenih verzija pjesama i DVD s dokumentarcem „One Hand Clapping“, nastalim u vrijeme snimanja albuma, te priloge o snimanju legendarnog covera na kojemu se pojavljuju James Coburn, Christopher Lee, John Coneth i druge zvijezde onog vremena.