Brešan: "Svećenikova djeca" ne izruguju Crkvu, nego mane

Nakon dvije filmske drame, Vinko Brešan vratio se žanru po kojem je najpoznatiji. Njegov najnoviji film “Svećenikova djeca” komedija je na tragu uspješnih radova “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršal”. No, uz smijeh i dobru gledanost sada možemo očekivati i kontroverze.

Ovim se filmom opet vraćate žanru komedije. Je li to bila racionalna odluka?
– Vrlo racionalna. Kada sam uzeo tekst Mate Matišića, prema čijem je dramskom tekstu film “Svećenikova djeca” snimljen, vidio sam da ima puno humornih elemenata, pogotovo u prvom i drugom činu, ali u trećem više ne. Morali smo krenuti od početka, od pitanja o čemu se u tekstu radi. Dakle, riječ je o mladom svećeniku koji buši kondome kako bi povećao natalitet na otoku. To je toliko artificijelna situacija da u nekoj drami ne bi prošla, gledatelj to ne bi prihvatio kao realnost. Ali postoji žanr koji je najartificijelniji od svih drugih – komedija. Dapače, komedija teži takvim čudnim i bizarnim situacijama, ona ima potrebu za tim. Kada smo Mate Matišić i ja počeli raditi tekst, bili smo svjesni da kazalište prihvaća takvu artificijelnost, ali film ne. Na filmu morate dokazati takvu situaciju, a najlakše ju je dokazati kroz komediju. Tek sada vidim koliko sam različitih postupaka iz komedije koristio, koristio sam postupke iz “Glup i gluplji”, pa do nekih suptilnijih komedija braće Coen. Glupo se uspoređivati jer su to fantastični filmovi, ali na razini postupaka koristio sam sve to ne bih li pomogao priči. To čak nije ni pitanje količine publike, iako je jasno da publika više voli komedije nego socijalne drame. To je u ovom slučaju bio moj jedini put.

Je li bila racionalna odluka da se nakon drama vratite žanru komedije, po kojima ste najpoznatiji?
– Sigurno je da volim raditi komedije. Mene to veseli. Veseli me da uspijem nasmijati publiku u nekom kinu, to me ispunjava ozbiljnim zadovoljstvom. Budući da sam Šibenčanin, pokušavam uvijek u nekoj ozbiljnoj situaciji pronaći što je u toj situaciji smiješno. Meni mozak tako radi, pa je logično da s takvim mozgom idete raditi komedije. Kada radite dramu, doznat ćete je li bila uspješna kad pročitate kritike. Kod komedije znate odmah tijekom projekcije radi li ili ne. U tom je smislu komedija vrlo surov i stresan žanr, ali ja je volim raditi. John Ford je rekao: “Ja sam John Ford i radim vesterne”. Volio bih da mogu reći: “Ja sam Vinko Brešan i radim komedije”.

Film počinje, ali ne završava kao komedija. Očekujete li da bi to moglo zbuniti dio publike?

– Postavlja se pitanje do koje mjere komedija smije biti samo komedija i ništa drugo. Nemam se namjeru uspoređivati s Dragojevićevim filmom “Parada” koji je postigao enorman uspjeh, to je ekstremna komedija i duhovita, ali završava duboko tragično. Ne znači da komedija mora biti komedija od početka do kraja. Imam potrebu, kao i mnogi drugi redatelji, prikazivati da se u našim životima, koji su komični, možemo smijati do neke mjere, ali u jednom će nam trenutku taj smijeh uvijek zastati u grlu. To je naš život, takav je moj svjetonazor i ne namjeravam od njega odustati.

Kad već spominjete “Paradu”, mogla bi vam biti zajednička i osuda Crkve. Ionako vam na početku nisu željeli dopustiti snimanje u njihovim crkvama i prostorima.
– Da, srećom je to producent riješio svojim intervencijama i tu sam mu beskrajno zahvalan. A koje reakcije Crkve očekujem? Zapravo ih i ne očekujem. Kad bih išao secirati film, koliko god u njemu postoji gegova i zafrkancije na račun svećenika, to je kršćanski film. On se bavi kršćanskim načelima. Postavlja se pitanje zašto bi Crkva napadala kršćanska načela, s jedne strane? Uostalom, ne ismijavam njihove pastire, nego ljudske mane. Komedija se uvijek ruga ljudskim manama. Kao filmski redatelj imam određenu obvezu ismijavati te mane da bih, po nekoj teoriji, pomogao da ljudi budu bolji. S druge strane, ovo je luda zemlja. Kao roditelj i kao građanin vidim, na primjer, da nam školstvo ide u suludom smjeru, da je to sve krivo nasađeno, da upropaštava na određeni način djecu. A čime se mi bavimo? Zdravstvenim odgojem u školama! Što je marginalno, potpuno nebitno, ali odjednom je to postala tema broj jedan. Je li teoretski moguće da tema broj jedan u zemlji postane i neka filmska komedija? Moguće je, u ovoj je zemlji sve moguće.

Bude li ih, mislite li da će film može imati više štete ili koristiti?
– Nemam pojma. Iskustvo govori da je Crkva reagirala na prvi dio “Da Vincijevog koda” i taj je film postigao veliki uspjeh. Onda na drugi dio nije reagirala i film je prošao bitno lošije, iako se meni više svidio nego prvi. Mislim da ne postoji razlog za reakciju, ali, kao što bi rekao drug Tito, živimo kao da će stotinu godina biti mir, a spremamo se kao da će sutra biti rat. Bude li napada, vjerujem da film može sam sebe obraniti. Badava film kojega ja moram braniti po cesti.

Nijedan domaći film nije imao pretpripreme kao vaš: test-projekcije s publikom, posebne projekcije za kritičare koji su morali potpisivati da neće otkrivati kraj filma. Sve upozorava na to da bi film mogao biti novi domaći rekorder posljednjih godina. Je li to cilj?
– Jako me veseli ako se publika odazove. Hoće li film biti hit, to ovisi o milijun razloga. No, mislim, a dosta kasno sam došao do te spoznaje, da je obveza ne samo mene nego i bilo kojeg redatelja, a pogotovo producenta i distributera, nametnuti film i informacije o njemu potencijalnoj publici. I to sve zbog hrvatskog filma! Previše je filmova koji su ušli u distribuciju na loš način, nepripremljeni pa onda novine pišu da je taj i taj film vidjelo manje od tisuću ljudi. Kada bismo svi radili kao što treba raditi, onda bi hrvatski film imao i drukčiji status u društvu, a danas taj status, budimo realni, nije baš visok. Moramo raditi apsolutno sve da film bude primijećen, a hoće li on postići veći ili manji uspjeh, to je drugo pitanje.