Četvrti čovjek: otkačeni roman o svim hrvatskim tajkunima

Algoritam /129 kn/ Novi roman Marinka Koščeca, hvaljenog prozaika i literarnog frankofila nazvan “Četvrti čovjek” jedan je u nizu hrvatskih novokomponiranih knjiga koje se bave hrvatskom tranzicijskom i postratnom depresijom. Za razliku od Ivice Đikića, koji je u romanu “Sanjao sam slonove” imao izvrsnu metaforu o branitelju koji spašava Titovo brijunsko slonče, ali nije pisao literaturu nego novinsku reportažu, Koščec ipak piše literaturu. I to rokersku, punokrvnu, čak i otkvačenu, dakle nimalo profesorsku i akademsku. Jednostavno, Koščec se u “Četvrtom čovjeku” opustio do daske i premda u uvodu romana ima teškoća s uvođenjem čitatelja u radnju, slikoviti mu likovi sa svakom novom stranicom funkcioniraju sve bolje i bolje i dovode roman do furioznog, filmskog završetka. Koščecu ne nedostaje mašte, kao što mašte ne nedostaje hrvatskoj tajkunskoj zbilji. Doduše, urednik Kruno Lokotar slobodno je mogao izostaviti autorove proizvoljne kajkavizme, ali dobro je da je pustio Koščecu da pokaže svoj upravo barokni talent za ocrtavanje negativnih likova i karaktera kakvih se ne bi postidio niti jedan Hieronymus Bosch. Ljubitelji političkih pikanterija u ovom će romanu doista doći na svoje jer Koščec vrlo strastveno i upućeno piše o bračnom paru oportunističkih intelektualaca koji nose prepoznatljiva imena dr. Ive i Mürjane. I ne samo o njima. U Koščecovu neobuzdanom romanu naći će se svi hrvatski gospodarski odličnici koji žive na svojim bregovima u kičastim kvazi-dvorcima prodajući narodu svoje navodno ekološke i osviještene proizvode. Izvorna hrvatska sramota u Koščecovu romanu postaje izvorna hrvatska literatura