Kristianu Novaku pošlo je za rukom ono što uspijeva malo kome, napisao je treći veliki roman u nizu, priču koja bi, da živimo u uređenoj državi, odjeknula poput bombe. Nakon "Črne mati zemle" i "Ciganina, ali najljepšeg" Novak svoju "međimursku trilogiju" završava pričom koja govori o korumpiranosti policije, onoj koja se pogubnim učincima prelijeva na cijelo društvo ostavljajući za sobom žrtve, možda i najbolje ljude među svima nama, one koji žele živjeti baš u tom (mitskom) uređenom društvu. Zbog toga roman "Slučaj vlastite pogibelji" (izdavač OceanMore, urednik Kruno Lokotar, 24 eura) na svojim koricama ima zapisanu i jednu nadasve važnu poruku – posvetu: "Pravda se tiče svakoga ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednog tiče samo njega, s njime umire i pravda sama."
I to je bit ovog romana koji počinje samoubojstvom mladog policajca, onog koji je odbio gledati kroz prste raznim "zaslužnim" Međimurcima koji divljaju na cestama. On se držao zakona i pravde, pisao kazne za prebrzu vožnju, a kolege policajci su mu, uz prešutno odobravanje nadređenih, zbog toga život pretvorili u pakao, pakao koji je završio hicem. Priča je to koja se polako gradi pred očima čitatelja, kroz dijelove u kojima je glavni lik stariji brat samoubojice, također policajac, i to u interventnoj jedinici, ali i drugi "rukavac" romana koji ima glavnu junakinju, nastavnicu u srednjoj školi, voditeljicu dramske grupe koja s učenicima sprema "Antigonu" i čiji problemi počinju kada se jedna učenica nađe teško pogođena njezinim riječima o tajkunima i njihovoj djeci, kojima je sve dozvoljeno, pa i svojim stavom "svijet je tu zbog nas" otjerati u smrt mladog čovjeka. Reakcije škole jasno pokazuju kako kojekakvi lokalni moćnici drmaju cijelim društvom i kako je čovjek kad-tad prisiljen birati stranu – biti kao oni ili biti izopćenik.
Policijska i školska priča tijesno su isprepletene, kroz njihove dodirne točke Novak gradi odnose među likovima, stvara slike o njihovim karakterima i zajedničkoj prošlosti te taj sloj romana jasno svjedoči o životu u manjoj sredini, onoj gdje svi o svakome sve znaju. Novak ovdje iznova pokazuje i svoj blistav način kojim barata književnim jezikom i međimurskim idiomom, zbog čega i rastužuje njegova najava da je ovo kraj priča iz Međimurja.
No ovog puta on se ozbiljno pozabavio, gotovo poigrao samom formom romana. Školski je dio ispovjedni, premrežen citatima iz "Antigone", ali i zanimljivim tezama o današnjem kazalištu u Hrvata, drugi je pisan kao filmski scenarij iz kojeg poput pesnica nekog specijalca replike lupaju u glavu čitatelja. Osnovni je dojam da je Novak vrhunski romanopisac upravo zbog mnogo slojeva koje uvijek uspijeva ugraditi u svoje priče. Tako se ovdje, među ostalim, bavi i samom tragedijom samoubojstva, tj. načinima na koje se obitelji nose sa samovoljnim i nasilnim odustajanjem svog člana, sa svime što je trebalo reći i učiniti, a što postaje jasno tek kada je prekasno i pretvara se u uteg života koji tek predstoji.
No ono što je uz temu o razornoj snazi korupcije možda i najvažniji dio ovog romana novi je, moćan ženski lik. Ovaj je roman još jedan u nizu dokaza da nitko od suvremenih hrvatskih književnika ne zna pisati o ženama kao što to Novak zna. Istinito, oporo, bez lažnjaka i patetike. Tu će ženu već u subotu 14. listopada na premijeri predstave nastale po ovom romanu u HNK Varaždin utjeloviti Dea Presečki, ali treba se nadati da će ona vrlo brzo osvanuti i na filmskom platnu jer ova je priča stvorena za film. Možda i TV seriju.