Emotivnim videom posvećenim rano preminuloj producentici Viktoriji Šižgorić Zorić u prepunom amfiteatru Doma mladih započeo je 17. Festival pripovijedanja, popularni splitski Pričigin. Neslužbeno ga je otvorila prošlogodišnja pobjednica Dječjeg Pričigina, učenica OŠ Split 3 Lara Prlić, koja je razgalila publiku pričom o njezinu Zvjeriću, plišancu risu Goranu.
Budući da je Split krovna tema ovogodišnjeg Pričigina koji je u rukama dviju žena, Maje Vrančić i Patricije Horvat, izvršne i umjetničke direktorice, prve večeri pripovijedali su oni koji su se odselili iz Splita ili su se u njega doselili. Na temu “Split za napredne” kazivali su Katja Grcić, Tanja Mravak, Jelena Pervan, Boris Postnikov i Damir Šodan.
Katja Grcić, pjesnikinja, dramaturginja, dvostruka dobitnica nagrade Marin Držić, pričala je o “splickom” svetom trojstvu.
Odrasla je u elitnom kvartu Meje, ali ne zato što je lovašica, jer tamo žive samo bogataši i fetivi, nego zato što je njezin otac kontrolirao ventilaciju u Marjanskom tunelu. Živjeli su u stančiću iznad trafostanice i upravljala je ventilacijom.
– Iako mi je more bilo tri metra od kuće, tek sam u četvrtom razredu naučila plivat. Išlo mi je na živce ispijanje kave, lude vožnje Splićana koji ne daju žmigavac i prolaze kroz crveno i Hajduk jer sam živila kraj Poljuda. Ali, kad sam došla u Zagreb svatila san da je nešto najlipše na svitu – ispijanje kave na rivi – kazala je Katja Grcić, nasmijavši publiku.
I ne samo to: otkrila je da, čim prođe Sv. Rok, “vozi ka luđakinja, otvori prozore, pusti Grašu do daske, a ide i na Hajduka. Ka prava fetiva Vlajna”.
Jelena Pervan, dobitnica nagrade Ponos Hrvatske, autorica 15 slikovnica za djecu, otišla je kao i mnogi studirati u Zagreb iz kojeg se nedavno vratila.
– Moš se maknit iz Splita, ali ne može se Split maknit iz tebe, ma koliko se trudija – zaključila je Pervan, naglašavajući kako je mislila da će dolaskom u metropolu prestati biti Splićanka.
– Dok san bila u Zagrebu, proučavala san različite tipove Splićana van njihova prirodnog staništa. Postoje tri kategorije. Prva su kategorija fetivi Splićani, koji su najčešće rođeni barem pedeset kilometara od grada, druga su Splićani Purgeri, koji krenu kajkati čin prođu Sveti Rok, a treća su takozvani politički korektni, u što i sebe ubrajan. Oni pomno biraju s kin, kad i kako pričaju. A, kad mi je na Mirovinskom žena rekla ‘šinjorina, fali van jedan papir’, znala san da se moran vratit doma – otkrila je Jelena.
Damir Šodan, koji je dugo u Haagu, ali, istaknuo je, s dobre strane brave, pričao je o djetinjstvu u Siromašnoj (bivša ulica Braće Santini, Mažuranićevo šetalište i bivša Avnojeva), gdje je sve ‘naučija na zidiću’. Najveći mu je kompliment bio kad mu je jedna Dubrovčanka koja je postala “faca”, htijući ga uvrijediti, kazala: “Vi, Splićani, samo sport i glazba, kao Crnci!”
Boris Postnikov sebe je ubrojio u možda najnaprednije Splićane jer je grad napustio sa samo tri mjeseca, ‘a ne ka drugi kad odu studirat’. Majka mu je Splićanka, otac Sarajlija, pa je ‘živija malo tamo, malo amo’. Na duže je došao u Split 1992. te se, kako nije bilo velike kulturne ponude, prijavio na audiciju u GKM. Angažirali su ga za predstavu redatelj Goran Golovko i Jolanda Tudor, a premijera je bila u Domu mladeži, u prostoru u kojem se održava Pričigin. Pa je zato najnapredniji!
Spisateljica i pedagoginja Tanja Mravak, koja je na Pričiginu prije šest godina oduševila sve, otkrila je da je njezini Sinjani zafrkavaju – evo splitske književnice!
– Kao mala dolazila sam kod tete, časne sestre u samostan dominikanki u Dioklecijanovoj palači. Šetala sam zidinama Palače, maštala da sam princeza, a moj okamenjeni princ Grgur Ninski. Teta je dobila premještaj i ja sam u Split došla nakon puno godina na studij. I susrela se s jezičnom barijerom. Nije mi bilo jasno zašto se svi nalaze kod Maje, koju ne znam, kako znaju kod kojeg se Semafora nalaze, kako je moj prijatelj cili život na Toću, kako se biljar igra u Kade. Uspjela sam svladati taj šifrirani splitski jezik u kojem se ne koriste službeni nazivi ulica ni zgrada, nego sve bivše. A najgore je bilo naučit šta je kupanje, šta bacanje u more, a šta malo se smočit na Bačama. Splićani imaju više naziva za kupanje u moru nego Eskimi za snijeg – zaključila je.
Veliko zanimanje Splićani su iskazali i za drugi dio prve večeri Pričigina, u kojem je nastupio Dino Rađa. Moderator Ivica Ivanišević na početku ga je upitao je li ga sport lišio brojnih tegoba koje imamo mi, obični ljudi, poput kredita, zločestih šefova i slično.
– Ja san u životu imao pun ku... sriće. Narasta san na 2,10 i to u vrime kad je bija Toni, i Dražen, i Stojko, i mnogi drugi. Bolje ti se rodit bez neke stvari nego bez sriće – ustvrdio je Dino.
Objašnjavajući kako je uspio, istaknuo je da su u ono doba ‘kad je on bija mlad bila četiri nivoa odgoja’.
– Odgoj je bija doma, u školi, na treningu i na ulici. E, na ulici. Jer, zamisli da moja mater čuje da san proša kraj tete Anite s broja 13 i da joj se nisan javija?! Ili da san zakasnija na trening? Svi bi me gledali ka idiota. Mi smo imali ograde. Danas toga više nema – kazao je Dino.
Otvoreno je priznao ‘da ne voli gubit, da ne popušta ni svojoj dici i da uvik mora bit prvi’!
– Da san ja nogometaš i da igran u Hajduka, Hajduk bi bio prvi – poručio je Dino, izazvavši salve oduševljenja.
Govorio je o neprežaljenom prijatelju Miloradu Bibiću Mosoru i spačkama koje mu je radio.
– U hrvatskoj se košarci više ne radi. Jugoplastika je bila uspješna jer je imala zdrav sustav. I jedina je razlika između nas i Partizana to što smo mi imali disciplinu. Danas kod nas nema rada, a majka je uspjeha broj ponavljanja – ustvrdio je Dino Rađa.
1. Pričigin je zanimljivo događanje....2. Osoba koja je" htjela uvrijediti "Damira Šodana nije Dubrovčanka no Dubrovkinja..... 3. razno (drugi put)