Grgin šeširić

Nije to bilo uobičajeno za ono vrijeme poraća ni za njihovu okolinu da njih dvoje ubrzo nakon svadbe ostanu sami u kući. U selu gdje su u kućanstvu obično živjele po tri-četiri generacije od petnaestak članova, Andrija i Stojka bili su kao kakav u nekoj osami zalutali par, eto, s tek novorođenim sinom. Uskoro im se rodila jedna, pa druga kći. Za prvih pet godina već troje djece, sve do uha jedno drugom, a još dvoje za drugih pet. Mladi bračni parovi u selu smatrali su ih upravo zbog te njihove samoće sretnicima i pomalo im na tome zavidjeli, jer život u većoj obiteljskoj zajednici i pod upravom glavara kuće kakav je tada vladao, nisu za mlađe bili nimalo laki. Stariji bi začuđeno, a neki i s mrmljanjem, izvirivali na njih dvoje kad bi uvijek nešto veselo razgovarajući i gurkajući se, ponekad i zagrljeni, zajedno sami odlazili raditi u polje, u duhane, vinograde i usjeve, i iz njih se zajedno vraćali. Takav odnos između muža i žene nije bio uobičajen u tom kraju! Bilo je to još vrijeme kad su i u crkvu išle žene sa ženama, muškarci s muškarcima, a za vrijeme mise oni bi stajali na jednoj, a one na drugoj strani! Međutim, njih dvoje i svi u selu iskreno su žalili i smatrali pravim nedostatkom, što će im djeca odrastati samo s njima dvoma, bez djeda i bake, bez ostale kućne čeljadi. Ta među njima su djeca, uz roditelje, uvijek nalazila dodatnu, možda i nezamjenjivu toplinu i zajedništvo.

Ali nije sve bilo baš tako kako se na prvi pogled činilo. Imali su oni veliku rodbinu na svim stranama, koja ih je često posjećivala, a i oni su njima odlazili u posjete. Uz to, Andrijina kuća bila je vrlo prometna i s drugih strana, pa su ta otvorena i razdragana djeca naučila bez straha svima trčati u krilo. A djeci radosti, iskrenosti, igre i novih lica nikada dosta. Stoga je s pravom Andrija znao reći:

– Ne požurujte mi djecu da odrastaju! Imat će ih kad život uozbiljiti. Naživjet će se, akobogda, i previše kao odrasli.

Andrija i Stojka vodili su i nosili svoju dječicu sa sobom u polje, u šumu, tamo gdje god bi nešto radili te im nalazili prostore za igru i zabavu. Susjedima je bilo zanimljivo gledati, kako s konja kojeg bi obično Andrija pred sobom gonio, iz jednoga i drugog sepeta proviruju vesele i znatiželjne dječje glavice. Dolje na imanju, uz sav posao, uvijek bi našli vremena da se malo posvete djeci u prikrajcima i na mirisnim travnjacima. Brali su s njima trešnje i kupine, učili ih prepoznavati zrele smokve i tražiti prve bobice grožđa kad prošara, slušati i promatrati ptice pjevice i one druge, pričati im kako ih vjetar pozdravlja mašući granama, osluškivati gore iz brda glasanje vuka i lisice. A onda bi im prostrli deke i rute, stavili ih na njih i ogradili ih raznim predmetima. Dovikivali su im tamo iz vinograda i s dna njive, hrabrili ih da se ništa ne boje. Ta ni najlukavija lija ne može se kraj njega provući i najvećeg vuka potjerat će njihov plećati pas Tor koji je bio naučen da tu uz djecu ljenčari i ne odmiče se od njih. Jedino se Stojka ljeti pretjerano bojala, da se kakav poskok ili neka druga zmija, ne daj Bože, ne privuče njenoj djeci ili da ne nagaze na nju.

U njihovoj kući bilo je dovoljno prostora za stanovanje, jelo se zdravu domaću hranu, ali kao i u ostalih, do gotova novca teško se dolazilo. Tek po neki novčić, nakon svih poreza i dadžbina državi, mogao se dobiti od vina i duhana, a ponekad i od prodaje duhana na crno. Radio bi Andrija ponekad i u drugih, ali ne za novac. U tom selcu je kao posljedica krvavog i rata i poraća bilo mnogo kuća bez muške glave, pa je Andrija smatrao da upravo takvima mora barem u onim težim poslovima biti pri ruci. Bilo je to i iz zahvalnosti Bogu, što se on iz rata vratio živ. Ako bi nekome uzorao njivu ili pritjerao sijeno u štalu, oni bi mu uzvratili nekom drugom pomoći, najčešće lakšim poslovima oko duhana i vinograda.

A u tim mučnim vremenima, sudbine i događanja u njihovoj kući i oko nje nizali su se kao listovi zelenog duhana na vijencu. Odmah nakon rođenja njihova sina, baka Iva, nakon neizlječive bolesti, preselila se u vječnost svome mužu Šimunu. Najmlađega i maloljetnog Andrijina brata Ivana ubila je Ozna još s dvojicom njegovih vršnjaka u ranom poraću. Samo se znalo da su ih bacili u neku od jama gore u Borku i da se nije smjelo za njih raspitivati. Srednji brat Jago tih je godina bio dignut u vojsku, a potom izbivao od kuće gdje god bi našao kakav posao, od dubrovačkog primorja do Slavonije. Pri tom mu je u tim krajevima bilo sigurnije nego kod kuće. Njihova sestra Dragica, udata u susjedstvo, ostala je sa sinom Grgom u obitelji svoga muža Lovre koji je zadnji put viđen s velikim zavojem oko glave na Križnom putu u Sloveniji i otada mu nije bilo ni traga ni glasa. Lovro je bio jedino dijete u obitelji. Njegov otac Roko poginuo je kao domobran pred sami kraj rata negdje uz rijeku Sanu. Za grob mu se nikad nije doznalo.

Grga zbog tih ratnih nedaća nikada nije vidio svog oca. Sve što su od njega imali, bila je jedna fotografija u hrvatskoj satničkoj uniformi. Stavili su je u neki stari okvir na dobro oštećenu sliku nekoga neprepoznatljivog sveca. Bilo je previše riskantno držati je na zidu, jer to bi onda moglo lako doći do ušiju milicije, pa eto nevolje za cijelu obitelj, a ostali bi i bez te jedine Lovrine slike. Mali Grga pokazivao bi je svakome od rodbine i onda ponovno sakrivao negdje iza skladnja. Potiskivali su i krili pred njim grč i suze kad bi im ponavljao:

- Vidi, vidi! Ovo je moj tata! Mama kaže da će mi doći jedne dogodine i donijeti mi najljepši šešir.

Grga je od drugih čuo da je njegov otac Lovro uvijek nosio šešir, makar to nije bio običaj u onom kraju. Zbog toga mu je od malih nogu uvijek privlačio pažnju svaki čovjek sa šeširom. Njegov tata Lovro nije došao kući ni dogodine ni ikada. Zavazda je ostao “kleti”. “Kletih” je bilo više u selu, a tako se nazivalo one koji se nisu vratili iz rata i za koje se sa sigurnošću nije moglo utvrditi, jesu li među živima ili među mrtvima.

Grga je bio vrlo oštrouman, ali dugo i vrlo boležljiv dječačić, koji je zbog toga ostao bez škole. Kad mu je bilo vrijeme za školu, toliko ga je bolest shrvala, da nisu znali ni hoće li živ ostati. Nakon dvije-tri godine, većinom uz pomoć seoskih lijekova, dobro je stao na noge, ali ga tada nitko nije mogao natjerati da s onom dječicom ide u prvi razred. Onako izraslom, nisu mu bila ni do ramena. Nitko ga ni iz škole ni od općinskih vlasti nije pozivao ni tražio. Na drugoj strani, Grga je bio poslušan svima kao rijetko koje dijete u susjedstvu. Imao je još nešto posebno. Ne samo da je još kao dječak znao kao i odrasli sve o poljodjelskim poslovima i o šumskim stablima u njihovim Ogradama, nego je najviše bio pamćen po svojoj moći spram domaćim životinjama koje su držali. Primjerice, pas bi ga slušao kao da je razumio svaku njegovu riječ, njegov pijevac bi zapjevao kad god bi mu on rekao, a svaka njegova ovca imala je svoje ime. Kad bi neku poimence pozvao, zablejala bi i došla k njemu. A kad bi čuvajući ovce prostro u hladu svoju kabanicu da malo odrijema, pozvao bi sebi svoga ovna široko razgranatih rogova. On bi došao i ne bi se odmicao od njega dok se Grga ne bi probudio i otpustio ga riječima “Hajde, hajde sada na pašu”. Lovce nije volio, jer “tamane božja bića”, a branio je ptičja gnijezda od djece i zmija, verući se gotovo nečujno po ogradama i šumarcima uvijek s dugim štapom u ruci.

Obitelj njegova strica Andrije brinula se za Grgu i njegovu majku jednako kao za svoju kućnu čeljad. Tako su im čim su uzmogli podigli malu kamenu, ali na najljepšem mjestu u selu novu kućicu. Kad je stric Andrija s nekog sajma donio svome Grgi za osmi rođendan šeširić s mašnom, Grga ga je s velikim oduševljenjem najprije privio sebi na grudi, pa u isto vrijeme radosno i tužno rekao:

- Znam ja. To si ga ti mjesto moga tate meni donio! Potom ga je stavio na glavu i nekoliko dana nije ga dao skidati, osim kad bi išao na spavanje. U takvom ozračju Grga je rastao, a vrijeme je kao neumorna rijeka teklo i prolazilo. Njegova majka Dragica nije, ali jest Grga dočekao sa svojom suprugom Terkom, da onu fotografiju svoga oca u starom okviru ne mora više kriti, nego da je bez straha i s ponosom može objesiti na najvidnije mjesto u svojoj kući. A ono što je uvijek smio i činio, bilo je, da je na glavi i ljeti i zimi, jednako na poslu u vinogradima ili u svatovima, uvijek nosio neki šešir.

>>Kratka priča i Večernji list vole se javno već više od pola stoljeća

>>Nagrada koja potvrđuje da kratka priča traje i usprkos velikim povijestima