HAZU u trezoru čuva erotiku

Samo najveća blaga i tajne čuvaju se u državnim trezorima: jedno od takvih je zajedničko umjetničko djelo slikara Milivoja Uzelca i književnika Milana Begovića, nikad u javnosti viđeno u svoj svojoj raskoši. Što bi moglo biti razlogom takvu oprezu? Bit će jasnije ako kažemo da je riječ o erotskoj mapi s osamnaest eksplicitnih crteža seksa koji, unatoč današnjoj lakšoj dostupnosti takvih sadržaja, i u najliberalnijih izazivaju iznenađenje i sumnjičavost. Rađena je 1920, dakle mnogo prije interneta i pornofilma, za privatnog naručioca o kojem znamo tek toliko da je možda riječ o nekom Popoviću, bogatašu iz zagrebačkih Mlinova. Ništa neobično, na tisuće je primjera mecenatstva u povijesti umjetnosti koje nije mimoišlo ni lascivne teme, rađene samo za privatne budoare i probrane oči.

U posljednje vrijeme otkrivamo da im nisu odoljeli ni naši bogataši ni naši umjetnici, bilo da su slikali ili pisali. Ne odlazeći daleko u povijest prisjetimo se samo crteža Andrije Maurovića – Starog Mačka, ili “Kurcomlata” Vesne Parun.

Božić kupio za Tadiju
Četrdeset godina od nastanka “Grčkih proljeća”, nije se znalo da ta mapa postoji. Onda ju je 1960. godine izvjesna osoba radi prodaje donijela u antikvarijat Poljoprivredne knjižare na Zrinjevcu i otad se govori o još jednom mogućem vlasniku, stanovitoj obitelji Plavšić. Moglo se dogoditi da završi u bilo čijim rukama i da Uzelčevi raskošni akvareli i Begovićevi stihovi veličanja radosti života, ljubavi, plesa i vina nikada ne postanu nacionalnom baštinom. Ipak, bilo je pameti da se to blago spasi iako i suzdržanosti od obznanjivanja da postoji. Tek 1984. godine dr. Tomislav Sabljak, s mnogo opreza u časopisu “Kronika” Zavoda za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (sada HAZU), u čijem se arhivu mapa i danas čuva, piše o zagonetkama povijesno i kulturološki zanimljiva uratka dvojice istaknutih hrvatskih umjetnika.

Godine 1960. tadašnji predsjednik Društva književnika Hrvatske  književnik Mirko Božić kupuje, u ime DKH, mapu “Grčka proljeća” za 65.000 dinara, što je u ono vrijeme bio velik novac. “Da sam tada imao taj novac, a nisam“, kaže Sabljak, “danas bih bio bogat čovjek.” Mapa nije ostala u Društvu književnika, nego se s Trga Republike 7 preselila na sigurnije mjesto, u HAZU.

Begović prevoditelj
Jedini vjerodostojan dokument koji postoji i koji govori o toj kupovini i uopće o mapi jest onaj s potpisom Dragutina Tadijanovića, tadašnjeg dopisnog člana Akademije i direktora (Instituta) Zavoda za književnost i teatrologiju. On svojim potpisom potvrđuje već spomenute činjenice kao i onu da se iza Anakreona, autora 18 akvarela “Grčkih proljeća”, krije Milivoj Uzelac, a iza imena prevoditelja s grčkog Honnoru00E9 mq de Trottoirea – Milan Begović, tvorac 17 soneta, koji prate nesputane Uzelčeve crteže s djevama i raznim mitskim bićima u ljubavnim scenama.

Krklec bi znao više
Treba znati da ovaj poetsko-likovni ples nije nastao ni iz čega. On nije izlet, nego autorska praksa i jednog i drugog majstora. Nažalost, svjedoka koji bi znali reći više o njihovim životnim principima, da bismo ih bolje razumjeli, više nema. “Sada mi je kao psu žao što o toj mapi nisam pitao Krkleca, koji mi je i inače pričao mnoge lascivne priče o Uzelcu, o njihovu prijateljevanju i dugim sjedeljkama u Kazališnoj kavani”, piše, ali i priča Sabljak danas kada je zanimanje medija za erotiku u umjetnosti naglašenije nego u vrijeme kad je on uz mnogo ograda pisao predgovor crno-bijelom pretisku “Grčkih proljeća”.

Već nam je danas daleko to vrijeme, a kamoli nije ono s početka dvadesetog stoljeća kada su se Uzelac i Begović prihvatili rada na zabranjenom voću; ne čudi što su se potpisali pseudonimima. Prošlo je otada gotovo cijelo stoljeće: nama se treba zapitati koliko smo u međuvremenu spremni ne sablažnjavati se nad likovnim i poetskim doživljajem dvojice velikana koji su voljeli život i umjetnost? Ili ćemo ih naprosto bez razmišljanja, kao što su to učinili njihovi suvremenici, proglasiti perverznima?

Možda je najelegantnije završiti Sabljakovim riječima, primjenjivim na naš slučaj: “Večernji list” prvi objavljuje ilustracije Milivoja Uzelca, uz koje se mogu iščitati i Begovićevi soneti s mnogo petoslovčanih imenica, jer smatramo da je korisnije za našu kulturu da ih vidi veći krug ljudi, kako ne bi čitali i divili se sličnim radovima u muzejima svijeta, ne znajući da i u nas ima “zabranjenih mjesta” u umjetnosti.

Samo najveća blaga i tajne čuvaju se u državnim trezorima: jedno od takvih je zajedničko umjetničko djelo slikara Milivoja Uzelca i književnika Milana Begovića, nikad u javnosti viđeno u svoj svojoj raskoši. Što bi moglo biti razlogom takvu oprezu? Bit će jasnije ako kažemo da je riječ o erotskoj mapi s osamnaest eksplicitnih crteža seksa koji, unatoč današnjoj lakšoj dostupnosti takvih sadržaja, i u najliberalnijih izazivaju iznenađenje i sumnjičavost.

Rađena je 1920, dakle mnogo prije interneta i pornofilma, za privatnog naručioca o kojem znamo tek toliko da je možda riječ o nekom Popoviću, bogatašu iz zagrebačkih Mlinova. Ništa neobično, na tisuće je primjera mecenatstva u povijesti umjetnosti koje nije mimoišlo ni lascivne teme, rađene samo za privatne budoare i probrane oči.

U posljednje vrijeme otkrivamo da im nisu odoljeli ni naši bogataši ni naši umjetnici, bilo da su slikali ili pisali. Ne odlazeći daleko u povijest prisjetimo se samo crteža Andrije Maurovića – Starog Mačka, ili “Kurcomlata” Vesne Parun.

Božić kupio za Tadiju
Četrdeset godina od nastanka “Grčkih proljeća”, nije se znalo da ta mapa postoji. Onda ju je 1960. godine izvjesna osoba radi prodaje donijela u antikvarijat Poljoprivredne knjižare na Zrinjevcu i otad se govori o još jednom mogućem vlasniku, stanovitoj obitelji Plavšić. Moglo se dogoditi da završi u bilo čijim rukama i da Uzelčevi raskošni akvareli i Begovićevi stihovi veličanja radosti života, ljubavi, plesa i vina nikada ne postanu nacionalnom baštinom. Ipak, bilo je pameti da se to blago spasi iako i suzdržanosti od obznanjivanja da postoji. Tek 1984. godine dr. Tomislav Sabljak, s mnogo opreza u časopisu “Kronika” Zavoda za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (sada HAZU), u čijem se arhivu mapa i danas čuva, piše o zagonetkama povijesno i kulturološki zanimljiva uratka dvojice istaknutih hrvatskih umjetnika.

Godine 1960. tadašnji predsjednik Društva književnika Hrvatske  književnik Mirko Božić kupuje, u ime DKH, mapu “Grčka proljeća” za 65.000 dinara, što je u ono vrijeme bio velik novac. “Da sam tada imao taj novac, a nisam“, kaže Sabljak, “danas bih bio bogat čovjek.” Mapa nije ostala u Društvu književnika, nego se s Trga Republike 7 preselila na sigurnije mjesto, u HAZU.

Begović prevoditelj
Jedini vjerodostojan dokument koji postoji i koji govori o toj kupovini i uopće o mapi jest onaj s potpisom Dragutina Tadijanovića, tadašnjeg dopisnog člana Akademije i direktora (Instituta) Zavoda za književnost i teatrologiju. On svojim potpisom potvrđuje već spomenute činjenice kao i onu da se iza Anakreona, autora 18 akvarela “Grčkih proljeća”, krije Milivoj Uzelac, a iza imena prevoditelja s grčkog Honnoru00E9 mq de Trottoirea – Milan Begović, tvorac 17 soneta, koji prate nesputane Uzelčeve crteže s djevama i raznim mitskim bićima u ljubavnim scenama.

Krklec bi znao više
Treba znati da ovaj poetsko-likovni ples nije nastao ni iz čega. On nije izlet, nego autorska praksa i jednog i drugog majstora. Nažalost, svjedoka koji bi znali reći više o njihovim životnim principima, da bismo ih bolje razumjeli, više nema. “Sada mi je kao psu žao što o toj mapi nisam pitao Krkleca, koji mi je i inače pričao mnoge lascivne priče o Uzelcu, o njihovu prijateljevanju i dugim sjedeljkama u Kazališnoj kavani”, piše, ali i priča Sabljak danas kada je zanimanje medija za erotiku u umjetnosti naglašenije nego u vrijeme kad je on uz mnogo ograda pisao predgovor crno-bijelom pretisku “Grčkih proljeća”.

Već nam je danas daleko to vrijeme, a kamoli nije ono s početka dvadesetog stoljeća kada su se Uzelac i Begović prihvatili rada na zabranjenom voću; ne čudi što su se potpisali pseudonimima. Prošlo je otada gotovo cijelo stoljeće: nama se treba zapitati koliko smo u međuvremenu spremni ne sablažnjavati se nad likovnim i poetskim doživljajem dvojice velikana koji su voljeli život i umjetnost? Ili ćemo ih naprosto bez razmišljanja, kao što su to učinili njihovi suvremenici, proglasiti perverznima?

Možda je najelegantnije završiti Sabljakovim riječima, primjenjivim na naš slučaj: “Večernji list” prvi objavljuje ilustracije Milivoja Uzelca, uz koje se mogu iščitati i Begovićevi soneti s mnogo petoslovčanih imenica, jer smatramo da je korisnije za našu kulturu da ih vidi veći krug ljudi, kako ne bi čitali i divili se sličnim radovima u muzejima svijeta, ne znajući da i u nas ima “zabranjenih mjesta” u umjetnosti.