Povodom novoga, četvrtog nastavka sage o kiborgu-ubojici, tvorac originalnog filma i prvog, najuspješnijeg nastavka, za časopis Wired prisjetio se kako je bilo snimati onaj film od kojeg je sve počelo, koji je stajao šest milijuna dolara, a zaradio 70 milijuna i pokrenuo jedan od najpopularnijih serijala na filmu i u drugim medijima poput stripova.
Za zamisao čovječanstva koje se bori za opstanak inspirirala su ga sjećanja na vlastito djetinjstvo:
- Sjećam se da sam geopolitike prvi put postao svjestan tijekom krize zbog projektila na Kubi. Kad mi je bilo sedam ili osam godina, našao sam prospekt za atomska skloništa na stolu obiteljske kuće u Ontariju, i sjećam se kako sam pomislio: "Ma što je ovo?" Imao sam nagli osjećaj da je moja bezbrižna egzistencija samo fasada, iza koje vreba nešto mračno i užasavajuće. Još od tad me fascinira ljudska sklonost prema plesanju na rubu apokalipse. Kad sam napisao prvi zaplet za "Terminatora" oko 1982., izbacivao sam iz sebe stvari iz svojeg djetinjstva. To je nastalo i iz znastvenofantastičnih filmova i književnosti uz koju sam odrastao. To su uglavnom bila upozorenja o tehnologiji, znanosti, vojsci i vlastima. Nije se moglo izbjeći te teme i strah od nuklearnog holokausta.
Arnold Schwarzenegger prvo je trebao glumiti Kylea Reesea, ali je onda prihvatio ulogu robota-ubojice:
- To što smo odabrali Arnolda za Terminatora ustvari nije trebalo funkcionirati. Taj tip treba predstavljati infiltracijsku postrojbu, a nema šanse da ne primijetite Terminatora istog trena u gomili ljudi, kad bi oni svi izgledali kao Arnold. To uopće nije imalo smisla. Ali ljepota filmova je u tome što oni ne moraju biti logični. Samo moraju biti uvjerljivi. Ako se događa nešto instinktivno i filmski dinamično što se publici sviđa, neće ih biti briga ako je to u suprotnosti s nečim što je vjerojatno.
A vjerojatno ili ne, ono što se događa u filmu može biti uspjela metafora:
- Ne mislim da će se nešto poput onoga u "Terminatoru" zbilja dogoditi. Svakako neće za nekoliko generacija biti genocidnih ratova koje vode strojevi. Te priče funkcioniraju više na simboličkoj razini i zato se ljudi vežu za njih. One su u našoj borbi protiv vlastite sklonosti dehumanizaciji. Kad policajac nema suosjećanja, kad psihijatar ne osjeća empatiju, oni postanu stojevi u ljudskom obliku. Tehnologija mijenja cijelo tkanje ljudske interakcije. Apsorbiramo svoje strojeve na simbiotski način, evoluiramo postajući jedno s vlastitim napravama, i to će se nastaviti do u beskonačnost.
Nastavit će se i priče o tome, ali bez Camerona:
- Nekako sam okrenuo leđa svijetu Terminatora kad su počeli prvi razgovori o trećem filmu. Evoluirao sam dalje od toga. Nije mi zbog toga žao, ali moram živjeti s posljedicama, stalno ga viđati uskrslog. Nisam imao veze s filmom "Terminator: Salvation", nisam ni scenarij pročitao. Siguran sam da ću platiti 10 dolara za kartu da ga pogledam, kao i svatko drugi.