Erste fragmenti ove su godine obilježili svoje jubilarno 20. izdanje na kojemu je sudjelovala i 23-godišnja Carolina Barbarić, Dubrovčanka koja je nekoliko mjeseci provela na studentskoj razmjeni u Poljskoj, a trenutno završava svoje likovno obrazovanje na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti. Rodni grad uvelike je utjecao na njezino stvaralaštvo koje je prožeto tipičnim bojama dubrovačkog podneblja, a otkrila nam je što je svakodnevno gura u slikarstvo te u kojoj mjeri na hrvatskoj likovnoj sceni postoji potpora, posebice za mlade umjetnike.
Nedavno ste bili na Erasmusu u Poljskoj. Kako je to iskustvo utjecalo na vas – kakva je njihova umjetnost i koliko se njihovo obrazovanje razlikuje od našeg?
Ponajprije mi je bila potrebna promjena od Zagreba i naše Akademije, pa sam od veljače do lipnja ove godine bila u Krakowu gdje sam učila o njihovim umjetničkim praksama. Osobno, najvrjednija stvar Erasmusa jesu nova iskustva i prijateljstva koja sam stekla, no to iskustvo otvorilo mi je i oči te me naučilo kako mi u Hrvatskoj često imamo zatvoren pogled prema umjetnosti, dok sam, s druge strane, također shvatila koliko su mi ova sredina i ljudi u njoj dali te koliko sam ovdje naučila. Što se tiče same umjetnosti u Poljskoj, ponajviše su mi se svidjeli grafika i kiparstvo, dok je slikarstvo u Poljskoj pridonijelo tome da cijenim znanje koje sam dobila u Hrvatskoj jer njihov pristup, meni osobno, nema jačinu i snagu koju ja tražim u umjetnosti.
Kako su Erste fragmenti i nagrada publike utjecali na vas?
Na natječaj sam se prijavila još dok sam bila u Poljskoj, međutim nisam to htjela napraviti reda radi, pa sam dugo tražila radove u koje vjerujem. Kako to obično biva, prijavila sam se u zadnji tren, no sve je na kraju ispalo odlično, a nagrada publike donijela mi je veliko ohrabrenje i vjetar u leđa. Ali ne samo to – također mi je omogućila financijsku potporu koja je vrlo važna za mlade umjetnike jer slikarstvo je skup sport u kojemu je teško egzistirati i s vjerom nastavljati dalje ako nemaš sredstava, a posebno kroz akademsko obrazovanje te na njegovu završetku.
Slike u MSU većinom su bile pejzaži. Možemo li njih svrstati pod vaš stil?
Ne volim stavljati svoje radove u neki stil ili kutiju jer mislim da to ograničava slobodu, točnije može ugušiti iskrenost umjetnosti, a za umjetnika je važno da istražuje. Na trećoj godini Akademije počela sam slikati pejzaže iz svog okruženja, iako su me uvijek zanimali portreti i figurativno slikarstvo. Iskreno, bojala sam se pejzaža kao motiva, pa je i meni samoj bilo čudno što sam se okrenula upravo tome, no shvatila sam to kao nužnost – u njima sam počela vidjeti svoju unutarnju borbu, osjećaje i povezanost s okolinom, a ne samo doslovnu reprodukciju nečega što se nalazi pred mojim očima. U posljednje me vrijeme također privlače veliki formati – oni mi daju slobodu, a u novom ciklusu pojavit će se i komunikacija figure s pejzažem, točnije propitkivat ću kako krajolik utječe na čovjeka i oblikuje njegovo postojanje. Inspiracija dolazi iz vlastitog iskustva jer Carolina u Zagrebu i Carolina u Dubrovniku nisu ista osoba – što zbog okoline, podneblja, društva i ostalih vanjskih utjecaja. Priroda i pejzaž naposljetku su jedini motivi koji mi se u svakodnevici ne nameću, a njima zapravo prikazujem svoju unutarnju prirodu koja je stalno – zbog sistema, društva i okoline – na neki način, manipulirana.
Spomenuli ste Dubrovnik u kojemu ste odrasli. Koliko je ta okolina utjecala na vas?
Tek kada se makneš iz svoje sredine, shvatiš koliki je utjecaj ostavila na tebe. Kolorit i dramatičnost dubrovačkih boja duboko su ušli u moj rad, primjerice, plava i modrocrvena – tipične boje dubrovačkog podneblja – stalno se pojavljuju u mojim slikama, što se moglo uočiti u radovima koji su bili izloženi u MSU. Također, istraživanje slikara poput Vlaha Bukovca i Ive Dulčića bilo mi je velika motivacija jer sam shvatila kako su ljudi iz mog kraja napravili ogromne pomake u likovnoj sceni koji i danas odzvanjaju u hrvatskom umjetničkom prostoru.
Koliko sustav daje podršku mladim umjetnicima u Hrvatskoj?
Sustav podrške kod nas nije savršen, ali postoji nekoliko inicijativa – Erste fragmenti, primjerice, kao i natječaji poput Salona mladih, mogu pomoći mladim umjetnicima da izlože svoje radove. Međutim, najviše se moraš osloniti na vlastitu unutarnju motivaciju i vjeru u sebe. Kada se boriš za nešto što je vrijedno, mora biti teško, jer u suprotnom nema smisla – ta borba je poput klackalice, uvijek ima izazova, ali i zabave. U posljednjih nekoliko godina naša je likovna scena počela dobivati na snazi, a mislim da se od umjetnosti može živjeti, no to ovisi o tome na koji način to želiš raditi.
Možeš biti umjetnik koji prodaje svoju umjetnost amaterski, ali to je dvosjekli mač – ako se sve svede na komercijalnu umjetnost, to je opasno jer možeš izgubiti duhovnu komponentu svog stvaralaštva. Primjerice, kad bih znala odgovor na pitanje zašto slikam, vjerojatno više ne bih slikala jer poanta nije u tome da ja znam zašto slikam, već da kroz slikarstvo istražujem i otkrivam nove stvari. Znanje je jako lijepa stvar koju treba koristiti u službi radoznalosti, kao pogon da se otkrije nešto novo, jer u suprotnom postaneš slijep u znanju koje je ostalo začahureno na jednom mjestu. Upravo me ta težnja za radoznalosti svakodnevno motivira da istražujem kroz slikarstvo jer umjetnik mora stalno rasti, ne smije se zatvoriti u svoj oblikovani stil jer tada dolazi do stagnacije, odnosno umjetnički proces postaje ograničen zidovima koje smo mi, kao umjetnici, sami postavili.