Marija Škaričić: Hollywood se činio kao rješenje svih problema

Prošlo je već nekoliko dana otkako je Marija Škaričić saznala da je izabrana u program Shooting Stars European Film Promotiona kao jedna od najvećih europskih nada. Prve reakcije junakinje filmova “Ta divna splitska noć”, “Što je muškaraca bez brkova”, “Majka asfalta” i drugih na tu vijest bile su prilično suzdržane. Bez ikakve euforije i prenapuhavanja govorila je da to smatra dobrom šansom za međunarodne kontakte, a apetiti i gard u tom smislu nisu joj narasli ni u danima koji su uslijedili.

– Moram reći da stvarno nisu. Ne znam ni sama zašto. Jednostavno kao da mi je taj dio mozga koji nešto smišlja i planira nestao ovih dana. Ne izgovaram to kao neku praznu frazu, jednostavno nemam ništa od toga da stvaram sama sebi nekakvu famu. To je stvarno jedna dobra prilika, a što će biti, nemam pojma.

Kakvi su podaci o gledanosti filma “Majka asfalta”, za koji ste praktički dobili nagradu, a koji se nekoliko dana prije informacije o nagradi počeo prikazivati u kinima?

– Ne znam točan podatak, znam da nije blockbuster i teško da to obiteljska drama može biti, ali čujem da broj gledatelja počinje rasti.

Imate li pomalo nepravedan osjećaj, općenito u ovakvim situacijama, da se više priča o nagradama nego o izvrsnoj glumi ili općenito poslu za koju nagrada bude dobivena?

– Da, često se to događa. Cijela javnost, društvo, mediji, sve je postavljeno tako da to što netko kaže da je nešto dobro napravljeno postaje važnije od dobro obavljenog posla. Lijepo je dobiti priznanje, činjenica jest da netko radi svoj posao bolje, netko lošije, i lijepo je da priznanja postoje, ali nezdravo je kad to postane glavna “spika”, stvar identiteta. Čini mi se da to jako pomaže tome da se život svede na ispunjavanje neke forme. Kao da smo u nekom matrixu, stalno se nekamo ide, stalno smo u nekom pokretu, imamo neke titule, nazive, planove, a nema puno sadržaja i kontakta. Nikada nije bilo bajno, ali ovo je razdoblje u kojem ljudski rod kao da je poput neke napregnute žice, u vrlo uskom prostoru. A u takvoj situaciji i ne može se očekivati da se naročito duboko bavimo nečijim poslom, filmom, čime god...

Živite li i vi u “matrixu”?

– Ja sam isto dio toga o čemu govorim. Na sreću, povremeno izađem, jer sam postala toga malo svjesnija i trudim se tu i tamo vraćati na zemlju.

Nakon filma “Ta divna splitska noć” počinju prepoznavanje, pohvale, nagrade i novi filmovi. Je li današnja karijera ono o čemu ste razmišljali na svojim glumačkim počecima?

– “Splitsku noć” snimila sam tri godine nakon što sam završila Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Nemam potpuno osviješteno što me dovelo u glumu, odnosno možda danas imam, ali tada nisam imala. Je li to bio neki slučajan odabir koji i nije toliko slučajan? Kao mala, uvijek sam bila željna pažnje, to je valjda bio moj način da zauzmem svoje mjesto. Novine, televizija, Hollywood, sva ta fama, činili su mi se kao savršeno rješenje za moje životne probleme. Ha, ha... To je neka mješavina slučajnog odabira, dječjih potreba i stvarnog interesa za taj posao, ljubavi za glumu koja mi je, kad sam bila mala, bila veliki gušt i igra. Imala sam neku sliku kad sam bila dijete da ću biti uspješna. Bilo je bitno samo da budem super. Onda kada sam došla na Akademiju također mi je bilo stalo do toga da budem super, ali više nisam bila toliko spontana. Bila sam previše blokirana da bih bila super, i jako nesigurna. To je bilo dosta teško razdoblje. Kroz koje sam prošla i pomalo se ispostavilo da je ovaj posao za mene baš dobar.

I jeste li danas super?

– Pa zapravo sam baš dobra, ha, ha... Ne mislim da sam genij, ali došlo mi je razdoblje u životu kada osjećam i mogu si reći da ovaj posao radim dobro, da ljudi vole sa mnom raditi i ja s njima, i da je zasad plodno da se ovim bavim. Sve mi postaje jednostavnije.

Snimali ste već u Njemačkoj i Švicarskoj, kakvo je iskustvo rada u tim sredinama u odnosu na našu?

– Razlika je jako mala. Osim što se priča drugi jezik i bolja je hrana na cateringu, puno bolja. Sve ostalo je vrlo slično, jer su i budžeti dosta slični, radila sam na niskobudžetnim projektima, pa je atmosfera bila slična kao na hrvatskom filmu. Najveća je razlika to što su vani ljudi svjesniji da će teško dobiti novu priliku. Neću reći da više grizu, ali svjesniji su prilike koju su dobili, jer je vani puno jača konkurencija i veća borba. To i nama pomalo stiže.

Pitanje iz sfere “što bi bilo kad bi bilo”: da vam krene inozemna karijera, biste li radije imali ulogu neke djevojke, negativke iz istočne Europe u serijalu o Jamesu Bondu, ili jednako veliku (ili malu) ulogu u filmu Mikea Leigha?

– A što mislite?! Pa Mike Leigh, naravno. Osim toga, ja bih stvarno teško prošla kao Bond djevojka, morala bih se malo utegnuti za to. Ali bilo bi baš fora pojaviti se u Harryju Potteru kao Rade Šerbedžija. Ne bih imala ništa protiv. (Smijeh.)

U vezi ste s redateljem Hrvojem Hribarom. Kako funkcionirate kao glumačko-redateljski par? Koliko se posao provlači kroz osobno i emocionalno?

– Recimo da naše profesije nisu potpuno odijeljene, ja, naravno, sama donosim odluke o svojoj karijeri, ali svaki put me iznenadi; neki put razljuti, neki put razveseli - da strašno dobro vidi što radim. Vidi neke stvari na meni koje većina ne vidi. Ali nije kritičan, niti strog, dapače. Prilično je velika podrška, jako je blagonaklon. Naravno da se u našem odnosu stalno provlače neke teme iz posla, osobito otkako je on na poziciji ravnatelja HAVC-a, ali prvenstveno ipak komuniciramo na osobnoj razini.

Odnedavno radite sa studentima glume na Akademiji...

– Da, ja sam asistent, vanjski suradnik. Promatram studente i pokušavam im usmjeriti pažnju na eventualne blokade koje imaju, ohrabriti ih da budu opušteniji, to mi se čini jednom od najbitnijih stvari.

Dugo se govorilo da su hrvatski glumci na filmu jako drveni, no vaša generacija (Lučev, Cvitešić, Mikić...) glumaca to je promijenila iz temelja. Je li to bio neki svjesni val otpora starim kanonima ili splet okolnosti?

– To je, po meni, kombinacija raznih faktora, talentirana generacija u poratnom razdoblju u kojem je bilo lakše, otvorenije nego, primjerice, generaciji prije nas koja u mračnim devedesetima nije imala prostor koji je zaslužila. Isto važi i za redatelje, u mnogočemu su bili onemogućeni. Kad smo mi počeli studirati i raditi, stvari su se ipak počele mijenjati, lakše se disalo, puno nam je toga postalo dostupno, upali smo u neko malo sretno razdoblje u kojem su se počeli raditi dobri filmovi, što je bila normalna posljedica nakon duge suše. Na Akademiji se također stvari mijenjaju i otvaraju, i to sve ima svoj učinak.

 Koliko ponuđenih projekata imate trenutačno na stolu?

 - Trenutačno nijedan.

 Kako to?

 - Zbog nepovoljnog položaja Jupitera. Ili Merkura. Nisam sigurna, ali mora da je takvo što u pitanju.