Nadam se da će pandemija i prosvjed učiniti da ovo biće na tronu Amerike konačno padne

Naša glumica Mira Furlan gotovo tri desetljeća živi u Americi, kamo je emigrirala početkom 90-ih godina. Dom joj je u Los Angelesu, gdje predaje u filmskoj školi. Stigla je prije desetak dana u Rijeku, gdje je u srijedu zaigrala u premijeri nove predstave “Vježbanje života – drugi put”, na daskama HNK Ivana pl. Zajca.

“Vježbanje života” kultna je riječka predstava. Iza vas je premijera nove verzije te predstave u kojoj igrate samu sebe, dakle Miru Furlan. Koliki je to izazov?

Ne, nije točno, ne “igram” samu sebe, nego sam upravo ja ta osoba koja se zove Mira Furlan (što se možda čini nevjerojatno, ali je – uvjeravam i vas i sebe – tako). I ta osoba s tim imenom pojavljuje se kao gost u ovoj predstavi. Moj nastup nije glumački, nego više spada u žanr koji se zove performance art. Zanimljivo je bilo raditi iz svoje vlastite vizure, a ne iz vizure lika koji je, po običaju, napisao neki bijeli muškarac. Evo, sad kad razmišljam: ne sjećam se da sam ikada igrala u komadu – ili filmskom scenariju - neke žene. (Naravno, moguće je da se jednostavno ne sjećam.) Osim u davnom komadu veličanstvene Vesne Parun u HNK Zagreb, što mi je i tada i sada bila izuzetna čast.

Kakvu sebe igrate u ovoj predstavi? Je li to lice Mire Furlan koje je nama, široj publici, poznato ili nepoznato?

Oprostite, ali vaše pitanje me nasmijalo. Ne znam kakvo to “lice” ima ta “Mira Furlan” koja je navodno poznata široj publici. Je li to lice sa stranica prijeratnog i poslijeratnog Globusa, Jutarnjeg lista i ostalih hrvatskih novina? Je li to lice koje već godinama crta hrvatski tisak? Je li to neka nejasna, mutna jugonostalgičarska vizija tog lica iz jugoslavenskih filmova?

Ne znam, pa ne mogu odgovoriti na to pitanje. Pitate me baš kao da imam “multiple personality disorder”. A ipak mislim da barem taj “disorder” nemam. Barem nije dijagnosticiran.

Ženske su uloge u toj predstavi dvostruke, dakle glumice igraju i likove, ali i same sebe, dok muškarci uprizoruju samo likove, ne i sebe. Koja je poruka takve raspodjele?

Ja nikako nisam tu da “objašnjavam” ovu predstavu i njezin koncept. Ono što do mene kao gledatelja dopire je činjenica da je ženskim glumcima, a i ženskim likovima napisanim iz Fabrijeve patrijarhalne muške vizure, da je dakle ženskom uglu gledanja dan glas i prostor. A tome mogu samo pljeskati.

Živite i radite u SAD-u, ali poslovno ste vezani i za Hrvatsku, posebice za riječko nacionalno kazalište. Koliko je teško balansirati između ta, praktički, dva različita svijeta?

Ovih poratnih godina s kazališno-filmsko-TV produkcijom Hrvatske nemam baš nikakvih poslovnih veza, osim s riječkim kazalištem, zahvaljujući pozivu Olivera Frljića i Marina Blaževića. Jako sam zavoljela Rijeku i zato sam sad i došla, iako su svi racionalni argumenti bili protiv putovanja za vrijeme pandemije. Nadam se i želim da se ta veza s Rijekom i riječkim HNK nastavi. Osim toga, vezana sam dubinskim vezama za more. Sasvim sam sigurna da sam u nekom od prošlih života provela na obali ovog mora. Možda kao neki stari ribar koji živi sam, u maloj kućici pored mora, na najudaljenijem otoku, a možda i kao neka živahna ribica u nekoj od bistrih jadranskih laguna. Ili oboje, što nas vraća na temu podijeljene ličnosti.

Kako se osjećate kada dođete u Hrvatsku? Vraćaju li vam se teške slike iz prošlosti, s početka 90-ih?

Osjećam se odlično. Kao da sam “doma”, što i jesam.

Kako ocjenjujete klimu u hrvatskom društvu? U jeku smo izborne kampanje gdje se dosta govori o položaju žena, pa tako i pravu na pobačaj, a žene odgovaraju podizanjem srednjeg prsta...

Nisam informirana, ne pratim političke događaje u “starom kraju”, kako su govorili nekadašnji južnoslavensko-američki emigranti. Intenzivno sam zaokupljena američkom političkom scenom. Ali, kad čujem da se žene bune i da inzistiraju na svojim neotuđivim pravima, sretna sam i ponosna i svesrdno im dajem podršku. Bila sam osobito impresionirana kampanjom izuzetne, briljantne, hrabre, pametne i divne Mime Simić. Ne znam mnogo o programu stranke “Možemo!”, ali ako je Mima dio tog programa, onda sam svesrdno uz njih. A prije svega uz nju. Postoje ovdje pozitivne, progresivne struje koje podržavam i za koje navijam. Nadajmo se da će u studenome i u Americi doći do promjene. A ako ne dođe, onda nam se zaista, ali zaista SVIMA loše piše.

Svojedobno ste rekli da nemate za kamo više pakirati kofere jer je desnica u svijetu toliko financijski i politički očvrsnula da je posvuda zavladala. A znamo da s jačanjem desnice jača i režimska kultura. Je li vama u takvom svijetu teško pronaći mjesto za stvaralaštvo i svoj kutak slobode?

Moj “kutak slobode” isključivo je u mojoj privatnoj sferi. Povremeno napišem neki tekst koji se tiče takozvane situacije u svijetu i pokušavam ostati angažirana, više zbog sebe, nego zbog vjere da mogu išta promijeniti. Pa i sudjelovanje u ovoj predstavi je na neki način dio ostvarivanja tog “kutka slobode”, za što sam zahvalna režiseru ove predstave Marinu Blaževiću. Ali na kraju, kao što je rekao Voltaire, ne preostaje nam drugo nego “obrađivati svoj vrt”.

Mnoge zemlje, pa i Hrvatska, ponekad podsjećaju na Ameriku u doba McCarthyja koji je svojedobno progonio “komuniste” po Americi. Kod nas se kritika određene društvene pojave na filmu ili kazalištu promatra kao nacionalna izdaja. Kao da na Balkanu postoji ta nekakva “beskonačna potjera” za nepoćudnima...

Da, točno. Postojalo je uvjerenje da je ta stalna paranoja oko pronalaženja neprijatelja, kako vanjskih tako unutrašnjih (evo jednoga!), dio bivšeg komunističkog “totalitarizma” koji će nestati s dolaskom “demokracije”, ali se čini da smo se prevarili. Ono što je bilo u staroj državi najbolje, a to je, po mom skromnom mišljenju, diversity, tj. različitost, to smo uništili. Ali najgore strane sistema, kao što je zabrana drukčijeg mišljenja i, s njim povezani, upravo strastveni, kontinuirani progon izmišljenih neprijatelja u svrhu homogenizacije narodnih masa, to smo zadržali. Dosta porazno.

I u Americi sada vidimo dosad ipak nezamisliv zaokret ka autoritarizmu. Nadam se samo, zajedno s još velikim brojem ljudi u Americi, da će kombinacija pandemije i protesta, ta ubitačna kombinacija, konačno osvijestiti dovoljno velik dio populacije da ovo biće na prijestolju Amerike konačno padne, zajedno sa svojom korumpiranom klikom. Ali i u slučaju da Biće padne, rasizam, ksenofobija, i fašistoidne sklonosti, duboko skrivene u svim porama društva, ostat će. I s njima će biti potrebno ozbiljno se boriti – ako Amerika i svijet zaista žele ozdravljenje od pandemije koja je opasnija i teže iskorjenjiva od koronavirusa.

SAD se posljednjih mjeseci, praktički, pretvorio u krvavu pozornicu: na tisuće su mrtvih zbog koronavirusa, a onda su diljem zemlje uslijedili i prosvjedi protiv rasizma i policijske brutalnosti. Kakav je vaš život zadnjih tjedana u Los Angelesu?

Čudan je bio taj život: potpuna izolacija, doduše u zelenom vrtu, pod širokim plavim nebom. Svaki dan sam bila zahvalna na tom privilegiju. To je divota života u gradu Los Angelesu. U prvo vrijeme svog života u tom gradu, nakon preseljenja iz New Yorka u koji sam se u mladosti zaljubila i koji je bio moja emigrantska destinacija, neprestano sam žalila za “gradom”, za New Yorkom prije svega, za “gradskom scenom”, za šetkanjem po gradskim ulicama, promatranju ljudi oko sebe, za knjižarama, kafićima, galerijama… A onda sam se zaljubila u Los Angeles koji je zaista jedan jedinstven grad utoliko što dopušta da se istovremeno živi usred gotovo netaknute prirode i nadomak najboljim kinima, knjižarama, koncertima. To je nevjerojatni luksuz za koji sam, ponavljam, osobito zahvalna sada, za vrijeme ove pandemije.

Ima li Amerika dovoljno prednosti da bar donekle anulira te svoje bolesti – rasizam, ideološku podjelu i huškačke medije poput Foxa? Koliko je snažna ta druga, pozitivna, druželjubiva, lijepa Amerika?

Ja vjerujem u TU Ameriku. Prije svega vjerujem u crne ljude u koje sam od mladosti zaljubljena – najviše preko muzike. Marvin Gaye, Sam Cooke (čiju pjesmu pjevam u ovoj predstavi), Nina Simone, Stevie Wonder, John Lee Hooker, pa onda jazz kao autohtona američka “klasična” muzika, pa gospel, blues …. TO je za mene “Amerika”. Često mislim kako je ono što me Americi privuklo kao jako mladu osobu upravo crna kultura. Uvijek se identificiram, po automatizmu ili “defaultu”, s manjinskim stavom, s manjinskim osjećajem o životu. Kao žena i kao emigrant, a i možda kao osoba židovskog porijekla, preko svoje mame... I apsolutno dijelim mišljenje Malcolma X-a koji je tako točno rekao da je istina uvijek na strani manjine. Upravo je tako i sada u Americi. Manjina bolje vidi i zato je bliža istini, da tako kažem. Pretpostavljam da je to zato što je manjina “izvana” odakle je pogled bistriji. Kad si “unutra”, stvari se ne vide tako dobro.

Kad ste se tek doselili u Ameriku, jedno ste se vrijeme snalazili konobarenjem. Koliko je Amerika u tom smislu ljudska – da prihvati stranca koji je pobjegao od nevolje i pomogne mu da stane na noge?

Hm… da, postoji tradicija “prihvaćanja stranca u nevolji”, ali se često čovjek pita nije li to samo mit i propaganda, tj. samo priča koju Amerika priča sama sebi dok čini zlo po cijelom svijetu. Opet se vraćam na crnu kulturu koja je toplija, “ljudskija”, velikodušnija od one privilegirane, bijele. Čini li patnja ljude boljima? Ne znam. Ali, recimo, slušam svoje crne studente na filmskoj akademiji na kojoj predajem razne “teoretske” predmete, kao npr. dramsku literaturu, i uvijek primjećujem kako, generalno, crni studenti imaju mnogo angažiraniji odnos prema svijetu nego bijeli. Sve su to, naravno, generalizacije kojih se grozim, tako da sva ta razmišljanja treba uzeti “cum grano salis”, da citiram svoju baku.

Ostvarili ste i filmsku karijeru tamo, glumili s Penelope Cruz, no nikada niste željeli postati hollywoodska glumica, iako se čini da su vam karte bile posložene...

Ne zanima me taj dio priče, osobito ne sada, u ovim godinama. Voljela bih da mi uspije još nešto napisati i na tome radim. Možda i još nešto odglumiti. Ali bi to “nešto” trebalo biti zaista dobro i meni zanimljivo, a takvih je stvari jako, jako, jako malo. Osobito za nas, “stare” žene (moram se smijati jer sebe uporno ne vidim kao takvu), žene čija lica davatelje poslova, još uvijek uglavnom muškarce, podsjećaju na vlastito starenje pa su zato sklonjena ili zabranjena. U skladu s onom dobrom starom seksističkom rečenicom: Muškarci stare kao vino, a žene kao ruže. Ma nemoj?????

Što smatrate filmskom ulogom koja vas je obilježila? Većina ljudi misli da je to ona u filmu “Ljepota poroka”, no jednom ste izjavili da naši redatelji nisu znali što da rade s glumicama osim da ih skidaju?

Balkanski seksizam je bio očit u gotovo svakom filmu snimljenom na ovim prostorima. I ja sam tom seksizmu, samim svojim sudjelovanjem, dala svoj doprinos. Ali to je valjda ta profesija: čovjek kontrolu nad svojim životom predaje nekom drugom, obavljajući razne zadatke koji su mu povjereni, po mogućnosti najbolje što može. Drugo mu (joj) ionako ne preostaje.

Izgradili ste sjajnu karijeru na našim prostorima, a potom ste se dokazali i u Americi. Što je, po vama, najzaslužnije za takav uspjeh – “samo” talent, ili je bilo potrebno i, uvjetno rečeno, mnogo više?

Ne znam, nemam pojma. Eh, da to znam, napisala bih jednu od onih bestselera pod nazivom “Kako uspjeti” ili nešto te vrste. Mislim da je sve u životu više manje slučajnost. Baciš novčić pa on padne na stranu “pisma” ili na stranu “glave”. I to je to. To je tvoj život.

Izjavili ste svojedobno da je “važnije od love i karijere” to što se održali brak sa suprugom Goranom i obitelj. Koji je vaš “recept”?

Za mnoge me “recepte” pitate, o “uspjehu” (ma što to značilo), o ljubavi, o braku. Ne znam recept. Brak je jako težak zadatak, o tome nema sumnje. Kao i u životu uopće, treba imati strpljenja i nadati se da će loše faze proći i da će dobre ponovno doći. Ponekad je to preteško ili čak nemoguće i čovjek gubi nadu. Ali, da budem krajnje banalna, poslije kiše obično zasja sunce. Meni je trebalo samo šezdesetak godina da zaista shvatim tu jednostavnu istinu.