Ususret 12. ZagrebDoxu, festivalu koji je po svome utjecaju i značaju odavno prešao hrvatske granice, razgovaramo s direktorom i osnivačem festivala Nenadom Puhovskim.
Možete li ukratko predstaviti predstojeći Zagrebdox koji će se održati od 21. do 28. veljače u Cineplexxu Centra Kaptol?
Svako je novo izdanje festivala avantura za sebe. Novi su ne samo filmovi i njihovi autori nego i okruženje – svjetsko, regionalno i lokalno – gdje se ti filmovi stvaraju i prikazuju. Stoga, rad na novom festivalu započinjemo praktično odmah nakon završetka prethodnog, pratimo barem 200 svjetskih festivala, nove filmove i autore, od studenata filmskih škola do poznatih i etabliranih autora. Kao i svake godine, festival se sastoji iz naših etabliranih programa – međunarodne i regionalne konkurencije te niza filmova u službenim, nenatjecateljskim programima (Biografski, Happy, Glazbeni, Kontroverzni, Teen Dox i dr.) ali i posve novih programa, primjerice, “Djeca mijenjaju svijet” u kojem ćemo vidjeti niz kratkih dokumentaraca što su ih snimila djeca-izbjeglice smještena u izbjegličkim kampovima u Jordanu i Austriji. Tu je i poseban program “Rusi dolaze” u kojemu ćemo prikazati filmove koji stižu iz Rusije ili se njome bave a teme su od kontroverzi ruske unutrašnje i vanjske politike do portretiranja netipičnih predstavnika suvremenog ruskog društva. Možda treba posebno spomenuti naš program filmova rađenih u tehnologiji “Virtualne stvarnosti“ koje će gledatelji moći vidjeti uz pomoć posebnih 3D naočala.
Što će gledatelji moći vidjeti na programu Zaljubite se u dokumentarce i koja je ideja tog programa?
Ideja je jednostavna. Željeli smo, gledateljima skrenuti pažnju na dolazeći festival, ne samo putem medijskih najava već i prikazivanjem djelića onog najboljeg i najatraktivnijeg što prikazujemo ove godine. To je nešto što se inače ne radi, jer se filmovi “čuvaju” za sam festival ili se eventualno prikazuju filmovi iz prethodnih godina. No, mi smo smatrali da naša vjerna, ali i nova publika zaslužuju najbolje. U tri dana prikazujemo tri sjajna, međusobno vrlo različita filma. S jedne strane tu je film “Čopor”, koji prati šestoricu braće Angulos, koji su, odlukom svog osebujnog oca, cijeli život proveli u izolaciji u stanu na Manhattanu, a sve što znaju o svijetu saznali su iz očeve bogate kolekcije filmova. To je film koji je dobio nagradu za najbolji američki film prošle godine na Sundanceu, nagrađivan je i u Edinburghu, kao i u Leipzigu. Vrlo upečatljiv dokumentarac za one koji traže “jak” film. Drugi je južnokorejski “Ljubavi, ne prelazi tu rijeku”, pravi, premda specifični, film za Valentinovo. Govori o bračnom paru stogodišnjaka koji i nakon 76 godina braka odlaze na spavanje držeći se za ruke, a dobio je čitav niz nagrada publike na prestižnim festivalima. Treći film “Ljudski” (Human) ne samo da je sjajan nego je i sveobuhvatni projekt koji želi progovoriti o stanju u kojem se nalazi današnje čovječanstvo. Njegov autor Yann Arthus-Bertrand tijekom tri godine intervjuirao je više od dvije tisuće ljudi iz 60 zemalja i te je intervjue kombinirao s fascinantnim zračnim snimkama života na Zemlji. Treba reći da postoji nekoliko verzija tog filma, no mi ćemo prikazati integralnu, trosatnu, redateljevu verziju filma.
Što će pak moći vidjeti na programu Kontroverzni dox?
Od desetak filmova iz ovog programa, mogu izdvojiti nekoliko – “Zasluga za ubojstvo”, film koji je temeljem šokantnog videa na YouTubeu o dvostrukom ubojstvu, krenuo u istragu ruskog neonacističkog podzemlja. Tu je i film “Džihad: Priča o drugima”, Emmyjem nagrađene redateljice Deeyah Khan koja je, na dosad neviđen način, pristupila predstavnicima najradikalnijih islamskih džihadista. Treba još spomenuti film “Bankarenje prirodom” koji se bavi danas sve prisutnijom tezom da budućnost leži u strogoj naplati svih prirodnih resursa.
Tko stiže od zanimljivih gostiju?
Lista još ni izdaleka nije zatvorena, no spominjem prije svega naša dva posebna gosta čije retrospektive prikazujemo: talijansko-švedskog autora Erika Gandinija, poznatog po socijalno kritičkim dokumentarcima, te gruzijsko-francusku redateljicu i glumicu Nino Kirtadzé, čije ćemo filmove, jednako kao i Gandinijeve, prikazati i na HTV3. Tu je i Francuz Arthus-Bertrand Yann, autor filma “Ljudski” koji će održati posebno predavanje o radu na tom projektu, škotska redateljica Karen Guthrie, dobitnica glavne nagrade na najvećem sjevernoameričkom festivalu Hot Docs za film “Što smo si bliže”, Jerzy Sladkowski, poljsko-švedski autor, dobitnik glavne nagrade na IDFA za film “Don Juan”, Alisa Kovalenko, mlada ukrajinska redateljica filma “Alisa u ratnoj zoni” i mnogi drugi.
Je li predstojeći Zagrebdox s najavljenih 160 filmova u 17 programa jedan od većih, raste li s godinama?
Po obujmu, tu smo negdje – bilo je i većih i manjih festivalskih izdanja. Što se tiče broja publike, od 5000 na početku, došli smo do današnjih 25.000, i mislim da je to negdje i optimum. Više, naravno, može ali i ne mora biti i bolje. Ograničeni smo brojem i veličinom dvorana, kao i željom da gledatelji imaju kvalitetno okruženje u Centru Kaptol.
Raste li i reputacija festivala: imate li povratne informacije kakav je rejting ZagrebDoxa u inozemstvu, kako kotira u odnosu na druge festivale?
Reputacija je vrlo teško mjerljiva. Ono što znam je činjenica da ljudi znaju za naš festival, pa i u sredinama za koje se to ne bi reklo, a naročito u stručnim krugovima. Drugi, vjerojatno i objektivniji podatak jest činjenica da danas možemo dobiti oko 95 posto svih filmova koje želimo prikazati. To, nažalost, ima i lošu stranu – ljudi misle da nam je proračun barem tri do pet puta veći nego što jest, pa moramo puno pregovarati da realiziramo tako zanimljiv program. Na kraju, sve je više autora koji sami šalju svoje filmove na naš festival, tako da ih ne moramo pozivati. To potvrđuje ne samo da su čuli za nas nego i da imaju povjerenja da će njihov film biti predstavljen na odgovarajući način.
Prema kojim kriterijima birate filmove za ZagrebDox? Što želite poručiti odabirom upravo tih filmova?
Nema tu nekog recepta… osim poznavanja situacije i iskustva, važan je i “nos”. Evo, ove godine u programu imamo film koji je nominiran za Oscara – “Zemlja kartela”, kao i film “Sonita” koji je prije nekoliko dana, na ovogodišnjem Sundance festivalu, dobio najvišu nagradu žirija, ali i nagradu publike. S time da smo mi program zatvorili prije nego što smo imali te informacije. Za ovo izdanje festivala pregledali smo više od 2000 filmova. Sastavljajući program, nastojim postići neku sretnu kombinaciju između poznatih filmova, nagrađenih na najvećim festivalima, ali i malih, nezavisnih djela mladih ili nama nepoznatih autora. Osim toga, u 17 programa koliko ih imamo ove godine na ZagrebDoxu, uvijek se nađe mjesta i za neke „iščašene“ filmove, koji ne moraju biti najbolji filmovi na svijetu, ali imaju zanimljivu temu, autora i slično.
Je li vam važno na festivalu predstaviti društveno angažirane filmove koji prate aktualna događanja u svijetu, poput filma “Džihad: Priča o drugima”?
Takve filmove, osim u konkurenciji, najčešće prikazujemo u programu “Stanje stvari“, gdje želimo ukazati na probleme, trendove i rješenja koja nudi suvremeni svijet. To je, prije svega, „Model Érpatak“ koji govori o načelniku malog mjesta u Mađarskoj koji ukida demokraciju i uvodi “većinski totalitarizam”, ne libeći se ni koketiranja s fašizmom. Prikazujemo i sjajan film “Podjela“ o rastućim socijalnim i ekonomskim razlikama u društvima Zapada, a sličnu temu tematizira i komičar Russell Brand u dokumentarnoj satiri “Carevo novo ruho“. O tome što je Facebook i na koje sve načine ugrožava privatnost, govori film “Facebookistan“, a o načinu života jedne nove generacije, Teh-skvot“.
Znači li to da i ZagrebDox želi biti društveno angažiran i je li to jedna od uloga festivala dokumentarnog filma?
Naravno!
Vidite li u našoj društvenoj zbilji, unutar i izvan granica, događaje koje biste voljeli vidjeti kao temu dokumentarnog filma?
Opće je poznata činjenica da, ako se želi naprijed, bilo u osobnom ili društvenom životu, treba počistiti kosture iz ormara. Mislim da se u Hrvatskoj ti kosturi prije svega nalaze u pretvorbi i privatizaciji u kojima je zemlja temeljito opljačkana. Mi još nemamo film o tome, no nadam se da ćemo ga uskoro imati.
Neki istaknuti kulturnjaci ovih su dana ogorčeni istupima i postupcima novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Kakvo je vaše mišljenje o njegovim prvim potezima?
Ma koliko su neke od njegovih izjava neprihvatljive, kao i neki postupci, smatram da je daleko veći problem kontekst u kojem se to dešava. Naime, vladajuća koalicija je u nepuna dva tjedna uspjela ne samo antagonizirati nego i unijeti nemir, a u nekim slučajevima i strah, među dobar dio građana Hrvatske. Registar izdajnika, demonstracije s ustaškim pozdravom, negiranje antifašizma, pa i neke izjave u Saboru – sve to zajedno vodi prema jednostavnom pitanju – zašto se to radi? Zašto se jedan novi politički ciklus započinje ekskluzivno, negativno i nekonstruktivno, daleko od svih predizbornih obećanja? Nemam kristalnu kuglu, no skora budućnost pokazat će o čemu se radi, o unutarnjim bitkama političkih stranaka, o odvlačenju pažnje od rasprodaje preostalog obiteljskog srebra, o dodvoravanju vanjskim partnerima… U odgovoru na to pitanje, mislim da se nalazi i odgovor na pitanje o sudbini ministra Hasanbegovića.
Kako biste ocijenili položaj i utjecaj dokumentarnog filma u Hrvatskoj danas? Je li podcijenjen i je li to razlog zašto ste se uopće prihvatili “posla”?
Dozvolite mi da na kraju budem i malo neskroman – nakon 20-ak godina Factuma i 10-ak godina ZagrebDoxa, položaj dokumentarnog filma je (ipak) znatno bolji nego što je bio. Jasno, ne radi se samo o nama, i – naravno – uvijek se može bolje. Stotine ljudi koji se guraju u Centru Kaptol da bi došli do ulaznice za projekciju nekog od filmova ZagrebDoxa pokazuju da smo postigli osnovne ciljeve. Sada treba – dalje. Što se mene tiče, družim se s dokumentarnim filmom već 50 godina. A prvim se ljubavima čovjek uvijek vraća.
>>Naš PowerPoint nema praznih stranica
>>Nenad Puhovski o braniteljima: Ljudi padaju u depresiju umjesto da se doista resocijaliziraju
A gdje su kosturi partizanskih zločina, poslijeratne pljačke nako 45-e i nacionalizacije, protjerivanja njemaca, talijana, političkih ubojstava, golih otoka ?? ... ili imate amneziju od tog mračnog razdoblja ??