Veliki trijumf videospota od 140 minuta. Tako bi se u nekoliko riječi mogao sročiti zaključak s ovogodišnje raspodjele Oscara, u kojoj je film "Sve u isto vrijeme" odnio čak sedam zlatnih kipića – onaj za najbolji film, najbolju režiju, scenarij, montažu, glavnu žensku te obje sporedne uloge.
Od važnijih Oscara nedostaje mu samo onaj za glavnu mušku ulogu: prema raspoloženju većine članova Američke filmske akademije, vjerojatno bi i taj uzeo, međutim – film nema glavnog muškog glumca.
Redatelji slavljeničkog filma Daniel Scheinert i Daniel Kwan, koji su poznatiji pod nadimkom Daniels, karijeru su počeli kao redatelji glazbenih spotova pa nije neobično da njihova multiverzalna saga ima sva obilježja jednog beskrajno dugačkog videospota. Pobjeda ovog filma, jedna od najnevjerojatnijih u povijesti Oscara, iako je posljednjih dana bila posve predvidljiva, pokazuje promjenjivu prirodu ove nagrade. Osvrnemo li se samo nekoliko godina unatrag, kad su pobjeđivati filmovi poput "Parazita" ili "Nomadlanda", ili prošlogodišnje "CODE", vidjet ćemo da i ovdje više ne postoji jasan recept za pobjedu, već je Oscar postao kao Eurovizija, na kojoj jedne godine pobjeđuje heavy metal, a sljedeće folk-bend.
Ipak, pobjeda filma Danielsovih može se objasniti.
Kao prvo, azijski filmovi i azijske teme u ovom su stoljeću postali mainstream u Akademijinim krugovima. To traje još od 2000., kada je za najbolji film nominiran "Tigar i zmaj", a onda je došla pobjeda "Parazita", nominacije za najbolji film naslova kao što su "Minari" i "Drive My Car", da bi kulminiralo ove godine trijumfom filma o zgodama i nezgodama kineske obitelji u SAD-u.
Drugo, "Sve u isto vrijeme" pravi je spomenik multikulturalnosti, na čemu se posljednjih godina snažno inzistira. Michelle Yeoh je Malezijka, Ke Huy Quan je iz Vijetnama, a Stephanie Hsu s Tajvana (doduše svi imaju kineske korijene). Politička korektnost postala je dominantna ideologija u američkom establišmentu koji drma filmskom industrijom, a ovaj film formalno zadovoljava njegove protagoniste. Na drugom kraju svemira u odnosu na njega je "Tár", prema ocjeni 165 filmskih kritičara iz cijeloga svijeta, najbolji film u 2022., koji je ukazivanjem na štetnost kulture otkazivanja, kao izravne posljedice nove ideologije, bio poput šamara za glasače. Epilog – nije dobio nijedan Oscar!
Treće, cijeli niz ponajboljih redatelja današnjice – Noah Baumbach, Alejandro G. Iñárritu, Sam Mendes, Steven Soderbergh i Damien Chazelle – od kojih su svi osim Baumbacha dosad osvajali Oscare za režiju – prošle su godine potpuno podbacili i stvorili vrlo prosječne filmove, od kojih nijedan nije bio ozbiljan konkurent ni za nominaciju. Pored toga, osim Spielberga, nijedan od veterana "koji nikada ne griješe" 2022. nisu imali film. Martin Scorsese režirao je vestern krimi-dramu "Killers of the Flower Moon" s Leonardom Di Caprijem, Robertom De Nirom i Jessejem Plemonsom, dakle karakternim glumačkim ansamblom, ali film će u kina tek ove godine.
I četvrto, ove se godine Američka filmska akademija podijelila po dobnoj strukturi. Mlađi su mahom zaokruživali Danielsovu hibridnu slagalicu, a stariji nisu imali jedinstvenog favorita pa su se podijelili između ostalih ponuda.
Stoga bi se ovogodišnja raspodjela Oscara slobodno mogla nazvati i – bolnim porazom velikih filmova. Jer najbolji tercet filmova – "Tár", "Duhovi otoka" i "Trokut tuge" – nije dobio nijednog Oscara. Je li "Sve u isto vrijeme" zaslužio sedam Oscara, a ova tri remek-djela nijedan? Naravno da ne.
Najteže je prihvatiti da Cate Blanchett nije osvojila svoj treći Oscar. Smatra se da se zlatni kipići ponekad dodijele i za višegodišnje zasluge, a da se one koji već imaju kipić ili dva, poput Cate, može otkantati. No ako ovu logiku stavimo u bilo koji drugi kontekst, vidjet ćemo da nije u redu. Recimo u nogomet. Ne bi li bilo čudno da Hajduk osvoji prvenstvo iako je puno lošiji od Dinama, bez obzira na to što su Splićani već zaboravili kako izgleda pehar prvaka?
Muška konkurencija bila je nekako najizjednačenija, osobno sam favorizirao Paula Mescala jer je film "Poslije sunca", koji majstorskim narativnim jezikom progovara o tome kako se teško nositi s gubitkom, nešto najbolje što smo lani gledali. No da ga je osvojio bilo tko, ne bi bilo nepošteno. Colin Farrell konačno je iskočio iz osrednjosti i igranjem uloge glupana s dignitetom, u filmu koji rubno koketira s izrugivanjem, ali ne prelazi granice dobrog ukusa, dostigao najviše glumačke standarde. Bill Nighy svakoga je osvojio ulogom dražesnog umirućeg birokrata koji na kraju života želi učiniti korisnu stvar za zajednicu. Jasno je bilo da je takvoj ulozi krajnji domet nominacija, ali možda je baš to i najpamtljivija uloga godine. Što se tiče Austina Butlera, on je očito ispao u fotofinišu jer je cijelo vrijeme figurirao kao favorit. To je ujedno i najveće iznenađenje jer se vjerovalo da Akademija neće zaobići činjenicu da su ekranizirani životi dviju najvećih pop-ikona u povijesti Amerike – Marilyn Monroe i Elvisa Presleya.
Ali dok Ana de Armas otpočetka nije imala nikakvih izgleda, Austin je bio jako blizu Oscaru, djelomično i zbog činjenice da je u siječnju umrla Elvisova kći Lisa Marie. Na koncu pobijedio je Brendan Fraser, glumac tegobne glumačke karijere i teškog privatnog života, koji je bravurozno odigrao debelog nesretnika. Akademija je uvijek voljela ekstremne preobrazbe, no zar nije bilo dovoljno kad se Robert De Niro udebljao nekoliko desetaka kilograma za ulogu Jakea LaMotte u "Razjarenom biku"? Fraser je tijekom snimanja nosio naslage od 200 kg na sebi i odlično se nosio s time, no ništa ne može ušminkati činjenicu da je "Kit" vrlo bizaran film, s neprihvatljivim činom samokažnjavanja. Glavni lik filma ima dovoljno novca na računu da si osigura zdravstvenu skrb i spasi život, međutim on ne želi trošiti novac na sebe kako bi ga ostavio kćeri, a svi oko njega to manje-više prihvaćaju kao njegovu pokoru jer je nekada davno ostavio obitelj zbog – muškarca.
Kategorija najboljih stranih filmova uvijek iznjedri ponajbolje naslove pa je tako bilo i ove godine. Očekivano, pobijedio je "Na Zapadu ništa novo", prema istoimenom klasiku njemačkoga književnika Ericha Marije Remarquea, što je ujedno i najpoznatiji roman s tematikom Prvog svjetskog rata. Ujedno je to i remake filma iz 1930. Lewisa Milestonea, koji je te godine osvojio glavni Oscar i kojemu se nije imalo gotovo ništa dodati. Jedina stvar koju je remake donio jest da je snimljen na njemačkom jeziku i da koristi kolor i ponešto dronova. Original iz 1930. toliko je vizualno dojmljiv da remake, unatoč sjajnoj tehnologiji, ne donosi bogzna kakve novosti. Ali film je naprosto pogodio trenutak – rat u Ukrajini.
Među nominiranima u ovoj kategoriji bio je još jedan remake, puno suvisliji i bolji, o kojemu se, nažalost, manje pisalo: film "EO" poljskog veterana, 85-godišnjeg Jerzyja Skolimowskog. Remake je to kultnog Bressonova filma "Sretno, Balthazar", priče o nesretnom magarcu koji stalno mijenja vlasnike i žrtva je njihove bezosjećajnosti. Skolimowski je uzeo osnovnu dramaturšku liniju od Bressona – magarca koji mijenja vlasnike – ali promijenio je priče vlasnika i pri tome napravio jednu lepezu poljskog društva: tematizirao je divljanje navijača, migrante, incest, a pri tome magarcu dao i ponešto više šansi da preživi.
No pravi su dragulji ipak dvije priče o odrastanju, irski "Tiha djevojka" i belgijski "Blizu". Priče su zapravo jako različite – dok se irska drama fokusira na odnos privremenih skrbnika prema djevojčici koja inače odrasta s grubim ocem, u belgijskom filmu tematizira se koliko razorno može biti stigmatiziranje muškog prijateljstva u dječačkoj dobi. Posljednji nominirani film "Argentina, 1985.", unatoč dobroj priči, posve je loše i suhoparno režirana drama dosadnija od čitanja sudskog izvještaja.
Za sljedeću dodjelu Oscara jedino što možemo poželjeti je – ne ponovila se ova.